Astečko carstvo je procvjetalo između 1345. i 1521. godine n.e., a tokom svog vrhunca je pokrivalo veći dio sjeverne Mezoamerike. Astečki ratnici su uspjeli dominirati nad susjednim državama i dopustiti vladarima kao što je Motecuhzoma II da širom Meksika nametnu astečke ideale i vjeru. Izuzetno ostvareni u poljoprivredi i trgovini, posljednja od velikih mezoameričkih civilizacija je također bila zapažena po svojoj umjetnosti i arhitekturi koja se ubraja među najbolje ikad proizvedene na tom kontinentu.
Astečka država je zapravo najbolje dokumentovana mezoamerička civilizacija sa izvorima koji uključuju arheologiju, zavičajne knjige (kodekse) te dugačke i detaljne izvještaje njihovih španskih osvajača- kako od vojnika tako i od kršćanskog svećenstva. Ovi zadnji spomenuti izvori možda nisu uvijek pouzdani, ali slika koju imamo o Astecima, njihovim institucijama, vjerskim praksama, ratovanju i svakodnevnom životu je bogata i ona se i dalje neprestano proširuje sa detaljima koji se dodaju kroz napore arheologa i naučnika 21. stoljeća.
Historijski pregled
Negdje oko 1100. n.e. gradovi-države ili altepetl koji su bili rasprostranjeni po središnjem Meksiku su počeli da se međusobno nadmeću za lokalne resurse i regionalnu dominaciju. Svaka država je imala svog vladara ili tlatoanija koji su predvodili vijeće plemića, ali su ti mali urbani centri okruženi poljoprivrednim zemljištem ubrzo pokušali proširiti svoje bogatstvo i utjecaj, tako da je c. 1400. godine n.e. u dolini Meksika formirano nekoliko malih carstava. Među njima su najdominantniji bili Texcoco, glavni grad Acholhua regije i Azcapotzalco, glavni grad Tepeneca. Ova dva carstva su se suočila licem u lice 1428. godine n.e., ratom u Tepanecu. Snage Azcapotzalca su poražene od alijanse Texcoco, Tenochtitlan (glavni grad Mexica) i nekoliko drugih manjih gradova. Nakon pobjede je formirana Trojna alijansa između Texcoca, Tenochtitlana i pobunjeničkog grada Tepaneca, Tlacopan. Počela je kampanja teritorijalne ekspanzije u kojoj se ratni plijen – obično u obliku harača od osvojenih – dijelio između ova tri velika grada. Vremenom je Tenochtitlan uspostavio dominaciju nad Alijansom, njegov vladar je postao vrhovni vladar - huey tlatoque ('visoki kralj') – i grad se etablirao kao glavni grad Astečkog carstva.
Carstvo se nastavilo širiti od 1430. godine n.e., a astečka vojska – ojačana regrutacijom svih odraslih muškaraca, muškaraca isporučenih od saveznih i osvojenih država te elitnih grupa kao što su Orao i Jaguar ratnici – su pomeli svoje rivale. Astečki ratnici su nosili obloženi pamučni oklop, štitove od drveta ili trske koji su prekriveni kožom, te oružja poput vrlo oštrog opsidijanskog mača (macuahuitl), bacače koplja ili strijela (atlatl), te luk i strijele. Elitni ratnici su također nosili spektakularne kostime i pokrivala za glavu od pera i životinjske kože, kao znak njihovog ranga. Bitke su se odvijale unutar ili oko većih gradova, a kada bi oni pali, pobjednici bi preuzeli cijelo okolno područje. Danak je uziman redovno, a zarobljenici su slani na ritualno žrtvovanje nazad u Tenochtitlanu. Na ovaj način je Astečko carstvo obuhvatilo veći dio sjevernog Meksika, površinu od oko 135.000 kvadratnih kilometara.
Carstvo se održavalo zajedno kroz imenovanje službenika iz astečke unutrašnjosti, međusobnim brakovima, darivanjima, pozivima na važne ceremonije, građenjem spomenika i umjetničkih djela koja su promovisala astečku imperijalnu ideologiju i što je najvažnije, uvijek prisutne prijetnje vojnom intervencijom. Neke države su bile više integrisane od drugih, dok su one na vanjskim dijelovima carstva postale korisne tampon zone protiv neprijateljski nastrojenih susjeda, posebno taraskanske civilizacije.
Tenochtitlan
Glavni grad Asteka, Tenochtitlan, na zapadnoj obali jezera Texchoco je procvjetao tako da se do početka 16. stoljeća n.e. grad mogao pohvaliti sa najmanje 200.000 stanovnika, čineći ga najvećim gradom u predkolumbovskoj Americi. Ovi stanovnici su bili podijeljeni u nekoliko društvenih slojeva. Na vrhu su bili lokalni vladari (teteuhctin), zatim idu plemići (pipiltin), regularni (macehualtin), kmetovi (mayeque) i na kraju robovi (tlacohtin). Čini se da su klase bile relativno stabilne, ali postoje neki dokazi o kretanju između njih, posebno u nižim klasama.
Ne samo politički i vjerski glavni grad, Tenochtitlan je bio i veliko trgovačko središte robama koje su ulazile i izlazile, poput zlata, zelenog kamena, tirkiza, pamuka, zrna kakaa, duhana, grnčarije, alata, oružja, hrane (npr. tortilje, čili sosovi, kukuruz, grah, pa čak i insekti) i robovi. Španski osvajači su bili izuzetno impresionirani sjajem grada te veličanstvenom arhitekturom i umjetninama, posebno piramidom Templo Mayor i masivnim kamenim skulpturama. Gradom je dominirao ogromni Sveti predio sa hramovima i monumentalnim terenom za lopte. Upravljanje vodama u Tenochtitalnu je također bilo impresivno, sa velkim kanalima koji prolaze kroz grad kojeg su okruživale chinampas – uzdignuta i poplavljena polja – koja su izuzetno povećala poljoprivredni kapacitet Asteka. Također je bilo nasipa protiv poplava, vještačkih rezervoara svježe pitke vode, a prelijepi cvjetni vrtovi su bili rasprostranjeni po gradu.
Čitav grad je dizajniran tako da podstakne strahopoštovanje, posebno kod gostujućih plemića, koji su zabavljani raskošnim ceremonijama mogli vidjeti da su Meksički Asteci zaista bili:
Gospodari svijeta, njihovo carstvo tako široko i bogato da su osvojili sve nacije i da su bile njihovi vazali. Gosti, vidjevši takvo bogatstvo i raskoš te takvu vlast i moć, bili su ispunjeni užasom. (Diego Durán, španski fratar, citirano u Nicholsu, 451)
Religija
Kao i kod većine drugih drevnih kultura, za Asteke su mitologija i religija bili usko isprepleteni. Samo osnivanje Tenochtitlana se zasnivalo na vjerovanju da su ljudi iz mitske zemlje izobilja Aztlán (bukvalno „Zemlja bijelih čaplji i porijeklo imena Asteka) na krajnjem sjeverozapadu prvi nastanili u Meksičkoj dolini. Njihov bog Huitzilopochtli im je pokazao put tako što je poslao orla koji je sjedio na kaktusu kako bi im tačno naznačio gdje bi ti migranti trebali sagraditi svoj novi dom. Bog je tim ljudima dao ime Meksika, koja je zajedno sa drugim etničkim skupinama, koje su slično govorile Nahuatl zajedno sačinjavala narode koji su danas općenito poznati kao Asteci.
Astečki panteon je obuhvatao kombinaciju stariji mezoameričkih bogova i specifičnih Meksika božanstava. Dva glavna boga koja su obožavali su bili Huitzilopochti (bog rata i sunca) i Tlaloc (bog kiše) te su obojica imali hram na vrhu Templo Mayor piramide u srcu Tenochtitlana. Drugi važni bogovi su bili Quetzalcoatl (pernata zmija bog koji je zajednički mnogim mezoameričkim kulturama), Tezcatlipoca (vrhovni bog u Texcocu), Xipe Totec (bog proljeća i poljoprivrede), Xiuhtecuhtli (bog vatre), Xochipilli (bog ljeta i cvijeća), Ometeotl (bog stvoritelj), Mictlantecuhtli (bog mrtvih) i Coatlicue (boginja majke zemlje).
Ovaj ponekad zbunjujući niz bogova je predsjedavao svim aspektima ljudskog stanja. Raspored ceremonija u čast ovih božanstava su diktirali razni kalendari. Postojao je astečki kalendar od 260 dana koji je bio podijeljen na 20 sedmica, svaki od 13 dana je nosio imena kao što su Krokodil i Vjetar. Postojao je također solarni kalendar koji se sastojao od 18 mjeseci, a svaki mjesec od 20 dana. Period od 584 dana koji pokriva uspon Venere je također bio važan, a tu je također trebalo uzeti u obzir 52-godišnji sunčev ciklus. Kretanje planeta i zvijezda je pažljivo praćeno (iako ne tako precizno kao što su to Maje činile) i one su bile motiv za odabir specifičnih datuma mnogih vjerskih obreda i poljoprivrednih praksi.
Sunce je, što nije iznenađujuće, imalo veliki značaj za Asteke. Oni su vjerovali da je svijet prošao kroz seriju kosmičkih doba, svako je imalo svoje sunce, ali je na kraju svaki svijet uništen i zamijenjen drugim dok se nije dostiglo peto i konačno doba – današnjica za Asteke. Ova kosmička progresija je divno predstavljena na poznatom Sunčevom kamenu, ali također se pojavljuje i na mnogim drugim mjestima.
Bogovi su počašćeni festivalima, banketima, muzikom, plesom, dekoracijom statua, paljenjem tamjana, ritualnim pokopavanjem dragocjenih dobara, iskupljenjem poput puštanja krvi i žrtvovanjem životinja. Odrasli ljudi, a rjeđe djeca, su također često žrtvovani kako bi metaforički nahranili bogove i učinili ih sretnim, da se oni ne bi razljutili i zagorčali život ljudima tako što će im poslati oluje, suše itd., ili čak samo kako bi zdržali sunce da se nastavi pojavljivat svaki dan. Žrtve su često uzimane od gubitničke strane u ratu. Zapravo su takozvani „Cvjetni ratovi“ posebno poduzimani kako bi se sakupile ritualne žrtve. Najprestižnija ponuda su bili oni ratnici koji su u borbi pokazali veliku hrabrost. Žrtvovanje je moglo imati tri glavne forme: uklanjanje srca, žrtvi je odrubljena glava ili je žrtva natjerana da se bori u beznadežnom jednostranom natjecanju protiv elitnih ratnika. Bilo je također imitatora koji su se oblačili u regalije određenog boga i na vrhuncu ceremonije su također bili žrtvovani.
Arhitektura i umjetnost
Asteci su također cijenili likovnu umjetnost i sakupljali su dijelove širom svog carstva kako bi ih vratili u Tenochtitlan i često svečano zakopavali. Astečka umjetnost nije bila ništa drugo no eklektična i kretala se od minijaturno urezanih dragocjenhi predmeta do masivnih kamenih hramova. Monumentalne skulpture su bile posebno omiljene i mogle su biti kao zastrašujuće monstruoznosti poput kolosalnog kipa Coatlicuea ili vrlo realne kao što je čuvena skulptura sjedećeg Xochipilli.
Organizovani u cehove i privrženi glavnim palačama, zanatlije su se mogle specijalizirati u obradi metala, rezbarenja drveta ili kamenoj skulpturi, koristeći materijal kao što su ametist, kameni kristal, zlato, srebro i egzotično perje. Možda su neki od najupečatljivijih umjetničkih predmeta oni koji imaju tirkizni mozaik, poput čuvene maske Xuihtecuhtli. Uobičajeni oblici grnčarskih posuda uključuju antropomorfne vaze jarkih boja, a od posebnog značaja je fino izrađeno i visoko cijenjeno posuđe Cholula iz Cholollana.
Astečka umjetnost je prikazivala sve vrste predmeta, ali su posebno popularne bile životinje, biljke i bogovi, prije svega oni koji su se odnosili na plodnost i poljoprivredu. Umjetnost se također mogla koristiti kao propaganda za širenje imperijalističke dominacije Tenochtitlana. Primjeri kao što su Sunčev kamen, Tizoc kamen, Prijestolje Motecuhzoma II prikazuju ideologiju i nastoje usko povezati političke vladare sa kosmičkim događajima, pa čak i samim bogovima. Čak je i arhitektura mogla postići taj cilj, na primjer Templo Mayor piramida je nastojala preslikati svetu zmijsku planinu iz astečke mitologije, a hramovi i statue sa astečkim simbolima su bile postavljene širom carstva.
Kolaps
Astečko carstvo koje je kontrolisalo oko 11.000.000 ljudi se uvijek moralo nositi sa manjim pobunama – obično kada su novi vladari preuzimali vlast u Tenochtitlanu - ali su takve uvijek bile brzo slomljene. Međutim, talas se počinje okretati kada su Asteci teško poraženi od Tlaxcale i Huexotzinga 1515. godine. Dolaskom Španaca neke od ovih pobunjeničkih država su ponovo pokušale iskoristiti priliku da steknu svoju nezavisnost. Kada su konkvistadori konačnog stigli iz Starog svijeta ploveći svojim plutajućim palačama predvođeni Hernanom Cortesom, njihovi početni odnosi sa vođom Asteka, Motecuhzoma II su bili prijateljski i razmijenjeni su vrijedni pokloni. Međutim, stvari su se pogoršale kada je mala grupa španskih vojnika ubijena u Tenochtitlanu dok je Cortes bio odsutan u Veracruzu. Astečki ratnici, nesretni zbog Motecuhzomine pasivnosti, svrgnuli su ga i postavili Cuitlahuaca kao novog tlatoanija. Ovaj incident je upravo bio ono što je Cortesu trebalo i on se vratio u grad kako bi pomogao preostalim opkoljenim Špancima, ali je bio prisiljen da se povuče 30. juna 1520. godine n.e., tokom onoga što je postalo poznato kao Noche Triste. Okupivši lokalne saveznike Cortes se vratio deset mjeseci kasnije i 1521. godine izvršio opsadu grada. Oskudijevajući hranom i razoreni bolestima, Asteci, koje je sada vodio Cuauhtemoc, konačno su propali kobnog dana 13. augusta 1521. godine. Tenochtitlan je otpušten, a njegovi spomenici uništeni. Iz pepela je ustala nova prijestolnica kolonije Nove Španije, a dug niz mezoameričkih civilizacija koji se protezao sve do Olmeka je doživio dramatičan i brutalan kraj.
