Kublaj-Kan (Qubilai-Qan) je bio vladar Mongolskog carstva od 1260. do 1294. godine. Kublaj-kanova postignuća uključuju osvajanje Kine i uspostavljanje tamošnje mongolske vlasti pod novim imenom Dinastije Yuan (1271.-1368. godine n.e.), koja je postala prvi strani osvajač koji je upravljala cijelom Kinom. On je osnovao novi glavni grad Xanadu (Shangdu), uspostavio Daidu (Peking) kao nasljednika i proširio carstvo na najveći veličinu ikada, tako da se protezalo od Kaspijskog mora do Korejskog poluotoka. Na tom putu je bilo i neuspjeha, uključujući seriju kampanja u jugoistočnoj Aziji sa mješovitim rezultatima, i dvije neuspjele invazije na Japan u 1274. i 1281. godini. Kublaj, posljednji veliki mongolski vladar, umro je od bolesti koja se pogoršala njegovim pretjeranim uživanjem u hrani i alkoholu; njegova grobnica nikada nije pronađena.
Rani život
Kublaj je rođen 1215. godine, drugi je Tolujev sin (oko 1190. do 1232.), i unuk je Džingis-kana (1206.-1368.g) osnivača Mongolskog carstva. Dok je Kublajev stariji brat Mongo (1251.-1259.) bio vladar Mongolskog Carstva, Kublaj je obnašao funkciju potkralja (ilkhan) područja sjeverne Kine koja je bila pod kontrolom Mongola. Kublaj je iskoristio priliku da stvori mrežu podrške i formira tim talentovanih savjetnika, prije svega Liu Bingzhonga (1216.-1274. g.) Od 1253. godine Kublaj je također lično vodio kampanju sa Mongom u njegovim napadima na južnu Kinu koju je još uvijek kontrolisala Dinastija Song (960.-1279.). Mongolske snage su u Yunnan ušle kroz Tibet, te 1257. godine pokorile kraljevstvo Dali. Odavde su Mongoli mogli udariti na slabiju, donju stranu Sung Kine, te je planiran četverokraki napad za potrebe invazije sa juga i zapada. Međutim, prije i nego što je adekvatno započela, kampanja je zaustavljena nakon Mongove neočekivane smrti 11. augusta 1259. godine.
Građanski rat i sukcesija
Kada je Mongo umro 1259. godine, kampanje protiv dinastije Sung su poništene jer se među mongolskim zapovjednicima brzo stvorila prepirka oko toga ko bi trebao biti njegov nasljednik. Na kraju je izbio građanski rat između dva glavna kandidata: Kublaja i njegovog mlađeg brata Ariqa Bokea (1219.-1266.), obojica su se proglasila novim kanom. Situacija dva kana se neće razriješiti do 1264. godine, iako je 1260. godine na sastanku poglavara mongolskih plemena, kurultai, Kublaj službeno proglašen velikim kanom ('univerzalnim vladarom') Mongolskog Carstva.
Ariq Boke je bio popularan zbog svog konzervativizma (dok se za Kublaja danas smatra da je imao naglašen kineski oblik razmišljanja), a imao je i prednost zbog kontrole centralnog dijela carstva i njegovog glavnog grada Karakoruma. Ipak, Kublaj je na kraju pobijedio zahvaljujući podršci od strane prinčeva iz Srednje Azije, kontrolom nad mongolskim kraljevskim tjelohraniteljima, te izuzetno superiornijim resursima kojima je raspolagao kao potkralj Kine. Biti Veliki Kan je i dalje bila prestižna titula, ali se u stvarnosti carstvo već raspalo na razne kanate kojima su vladali potomci Džingis-kana. Kublaj je tada mogao vladati najvećim i najbogatijim dijelom onoga što je bilo Mongolsko Carstvo, ali ono što je on zaista želio je bio daleko stariji i prestižniji položaj: Kineski car, ambicija mnogih stepskih nomada kroz stoljeća.
Kineska Dinastija Sung
Kublaj je 1268. godine ozbiljno usmjerio pogled južno od rijeke Jangce, prema Sung Kini kao velikoj nagradi. Kampanja je bila duga i naporna, jer je Sung bila u stanju poslati vojsku od preko 1.000.000 ljudi i obje strane su bile opremljene najnovijim barutnim oružjem, katapultima i opsadnim mašinama. Također su se vodile pomorske bitke u koje su bili uključeni najveći brodovi koji su do tada viđeni u historiji ratovanja. Uspjeh mongolskog ratovanja se zasnivao na brzoj konjici, ali se Sung tome suprotstavila usvajanjem strategije statičnog ratovanja i građenja velikih utvrda u ključnim gradvoma i riječnim prijelazima. Iz tog razloga, trebalo je proći dugih jedanaest godina da Kublaj skine svoje mete jednu po jednu i na kraju razbije Sung u pokorenje.
Napad na strateški važan utvrđeni grad Xiangyang bio je tipičan za ovu kampanju. Opkoljen pet godina, pao je 1273. godine zahvaljujući upornosti i vrhunskim katapultima (napravljenim od dizajna koji se mogu naći u Afganistanu). Onda je početkom 1275. godine Kan pozvao još jedan kurultai, ovaj put da odluči kako dalje u posljednjoj fazi svoje kampanje protiv dinastije Sung. Mongoli su u martu 1275. godine prešli Jangce i pokazali se nezaustavljivim, ostvarivši pobjede u masovnoj kopnenoj i morskoj bitci. S obzirom da su mnogi generali Sunga prebjegli ili predali svoje vojske, izbili su sukobi između savjetnika mladih careva i nemilosrdno pokolje cijelog grada Changzhou, kraj dinastije Song je bio blizu. Udovica carica i njen mladi sin car Gongzong (1274-5) su se 28. marta 1276. godine predali zajedno sa svojim glavnim gradom Lin'anom. Kraljevske porodice Sunga su odvedene u Peking u zarobljeništvo.
Grupe odanih su se borile još tri godine, pri tom postavljajući još dva mlada cara (Duanzong i Dibing), ali su Mongoli pomeli sve pred sobom. Sung je bila dovoljno bogovata, ali je skupo platila nedostatak političkog jedinstva, odsustvo vojnih ulaganja koja su bila obilježje prošlog kineskog ratovanja, odsustvo mobilne konjice i općenito loše inovacije u oružju. Konačno, 19. marta 1279. godine je dobijena velika pomorska bitka kod Yaishan-a, blizu današnjeg Macao-a; mongolsko osvajanje Kine je bilo završeno. To je bilo po prvi put da se zemlja ujedinila još od 9. stoljeća n.e.
Xanadu i Daidu
Glavni mongolski grad je 1263. godine preseljen iz Karakoruma u Mongoliji u povoljniji Xanadu (Shangdu) na sjeveroistoku Kine. Karakorum je za Kublaja imao neugodne asocijacije jer ga je Ariq Boke koristio kao svoju bazu prije nego što ga je Kublaj zauzeo 1262. godine. Xanadu, dizajniran od strane Liu Bingzhong-a, je dobio kružne zidove i kule, stvarajući klasičan kineski kvadratni plan za čitav grad. Unutra se nalazio veličanstveni kompleks palata sa lovačkim vrtovima. Grad se prostirao na 25.000 hektara i u svom vrhuncu je imao populaciju od oko 200.000 ljudi.
Xanadu je 1273. godine označen samo u ljetnu prijestolnicu Mongolskog Carstva, a Daidu (zvani Khanbaliq, sada Peking) je izabran za glavni grad. Daidu, čija je gradnja započela davne 1266-67. godine je postao moćan simbol mongolskog osvajanja Kine. Kublaj je posjećivao i boravio u oba grada i nastavio uživati u tradicionalnim mongolskim zabavama poput lova i ispijanja fermentiranog kobiljeg mlijeka.
Dinastija Yuan
Postavši car Kine, Kublaj je sebi dao vladavinsko ime Shizu, a 1271. godine je svojoj novoj dinastiji dao ime 'Yuan', što znači ili 'porijeklo' ili 'središte, glavni stožer'. Nekada Kan, danas car, prihvatio je kinesku kulturu za razliku od njegovih mongolskih prethodnika – na primjer, nosio je tradicionalnu odjeću cara i vozio se u sedanskoj stolici umjesto na konju. To je sve bilo dio njegove kampanje da se Kinezima predstavi kao njihov zakoniti vladar. Car se okružio kineskim ministrima i konfucijanskim savjetnicima, iako su iza zavjesa sve ključne državne pozicije držali ne-kinezi, posebno pripadnici kraljevske mongolske garde, a u području financija su bili muslimani koji su smatrani stručnjacima za tu oblast.
Ključni administrativni položaji u 12 novonastalih poluatonomnih provincija na koje su Kina i Sjeverna Koreja sada bile podijeljene također su pripali Mongolima. Šest tradicionalnih kineskih ministarstava koja su postojala od dinastije T'ang (618.-907. n.e.) su nastavila funkcionisati, ali je Kublaj ukinuo ispite za državnu službu koji bi favorizirali kineske zvaničnike sa njihovim konfucijanskim obrazovanjem. Na kraju, u glavnom gradu Mongolije Karakorumu nije postojao kineski carski protokol. Jasno je da je rutina izgledaj kao kineski car bila samo zbog benefita.
Kublaj je osigurao da Mongoli u Kini uvijek stječu prednost, službeno ih klasifikujući superiornim u ranku u odnosu na Kineze. Bilo je i drugih mjera segregacije, poput zabrane Kinezima da uzimaju mongolska imena, nose mongolsku odjeću ili uče mongolski jezik. Mješoviti brakovi su se obeshrabrivali i izricale su se različite kazne za iste zločine, ovisno o rasi osuđenih. To nije bila isključivo rasno motivirana politika, Kublaj se najviše bavio kontrolom svojih podanika, što je olakšavalo identifikaciju i osiguranje da nema pobuna; na primjer, Kinezima je bilo zabranjeno nošenje oružja i okupljanje u javnosti.
Car je u nekoliko ozbiljnih navrata pokušao povezati brojne narode svog carstva potičući upotrebu različitih jezika u svojoj administraciji, tolerirajući različite religije, pa čak i osiguravajući da se na carskom dvoru poslužuju različite vrste hrane. Sam Kublaj se konvertovao u tibetanski budizam, potez na koji je vjerovatno utjecala njegova najvažnija žena i savjetnica, Chabi (zvana Cabui-qatun, 1281. g n.e.) te tibetanski monah Phags-pa Lama (1235.-1280 n.e.). Monah je kasnije zadužen za kreiranje novog službenog jezika (zasnovanom na tibetanskom i sanskrtu) za kojeg se Kublaj nadao da bi mogao ojačati vezu između mnogih nacionalnosti kojima je vladao, ali izvan dvora ta ideja nikada nije urodila plodom.
Sljedeća politika je bila promocija međunarodne trgovine. Zanatlije su bili jedna od grupa koja je profitirala od mongolskog preuzimanja jer su prije toga imali nizak socijalni status. Kako su Mongoli bili nomadi, možda su bili impresionirani finim porculanom i umjetninama, tako da je Kublaj zanatlijama izuzeo porez. Trgovci, koji nisu bili proizvođači već „razmjenjivači“, su na sličan način bili diskriminirani, a sada su i oni imali koristi od povoljnijih poreznih mjera i raskošnih regulacija. Trgovci su ohrabrivani da koriste papirni novac, razmjena valuta je bila bolje regulisana, a velik broj puteva i kanala su pomogli u transportu robe. Cilj ovakve politike je bio kreirati bum u trgovini, posebno trgovini finim porculanom. Kublaj je uradio isto i za druge profesije čiji su ga praktični doprinosi društvu impresionirali, kao što su liječnici i astronomi.
Marko Polo
Venecijanski putnik Marko Polo (1254.-1324.) je 1271. godine krenuo i slavno prešao Aziju da bi do Kine stigao za vrijeme vladavine Kublaj-kana. Između 1275. i 1292. godine Marko je čak služio kanu, izgleda u ulozi putnika ambasadora/izvjestitelja o udaljenijim područjima Mongolskog Carstva. Po povratku u Europu, Marko je o svojim iskustvima pisao u knjizi Putovanja Marka Pola, koja je po prvi put objavljena 1298. godine. Njegovi opisi su među našim najboljim izvorima o dinastiji Yuan, posebno o njenom caru. O Kublajevom fizičkom izgledu je rekao sljedeće :
Kublaj, koji je nazvan velikim kagnom ili gospodarom je srednjeg rasta, odnosno ni visok ni nizak; udovi su mu dobro oblikovani i njegova cijela figura je adekvatne proporcije. Ten mu je lijep i povremeno prožet crvenom, poput svijetle nijane roze, što njegovom licu daje veliku gracioznost. Oči su mu crne i lijepe, nos dobro oblikovan i istaknut. (112)
Invazije na Japan
Premotavajući na 1268. godinu, ostaje nejasno zašto je Kublaj u svoje carstvo želio uključiti Japan dok se još borio protiv Sung dinastije. Možda su ga zanimali njihovi resursi (posebno zlato), faktor je mogao biti i prestiž jer je za mongolske vođe osvajanje bila tradicionalna metoda da se učvrsti položaj, ili je možda želio zaustaviti trgovinu između Japana i dinastije Sung, čime bi oslabio svog prioritetnog protivnika. Osvajanje Japana bi mu omogućilo pristup vojsci koja je imala dobro obučene samuraje ili je invazija mogla biti neka vrste osvete za pustoš koju su wako (japanski pirati) nanijeli istočnoazijskim obalama i trgovačkim brodovima.
Bez obzira na razloge koje je Kublaj imao, pristup je bio jasan: diplomatija prvo, ratovanje drugo. Od 1268. godine Kublaj je slao ambasadore, ali njihovi zahtjevi za uzimanjem danka su bili u potpunosti ignorisani, osim toga su japanske trupe bile u predostrožnosti u onim područjima na kojima se bilo kakva invazija činila mogućom. To je bilo dobro s obzirom da je Kublaj izgubio strpljenje i skupio flotu od oko 800-900 brodova i otpremio ih iz Koreje u novembru 1274. godine. Brodovi su nosili vojsku od oko 16.600-40 000 Mongola, Kineza i Korejaca. Mongolski napadi su na vanjskim ostrvima naišli na jak otpor, ali je invazijska flota nastavila do zaljeva Hakata, iskrcavši se 19. novembra.
Možda su bili spremni, ali ukupne japanske odbrambene snage su imale neznatnih 4.000-6.000 ljudi. Mongoli su prve borbe dobili zahvaljujući superiornoj brojnosti, oružju i masovno koordiniranim pokretima trupa na koje Japanci nisu bili naviknuti, s obzirom da su u svojoj verziji srednjovjekovnog ratovanja favorizirali omogućavanje indvidiualnim borcima da odaberu svoju metu. Zanimljivo je da napadači nisu potisnuli dublje u japansku teritoriju. Možda je razlog tome bio problem sa opskrbom ili smrt mongolskog generala Liu Fuxianga. Također može biti istina da je ta cijela 'invazija' zapravo bila samo izviđačka misija. Bez obzira koji su motivi, napadači su tokom noći ostali kod svojih brodova, povlačeći se u zaljev 20. novembra, radi sigurnosti. Ovo je bila sudbonosna odluka, jer se prema nekim izvještajima dogodila stravična oluja koja je usmrtila do trećinu mongolske vojske, teško oštetivši flotu. Zbog toga su napadači bili primorani na povlačenje u Koreju.
Kublaj-kan se okrenuo prema diplomatiji, šaljući još dvije ambasade u Japan 1275. godine, još jednom tražeći da im se plati danak. Japanci su ovog puta bili još nepopustljiviji te su ambasadorima odrubili glave. Japanci su iskoristili ovaj period da izgrade još utvrđenja i pripreme se za neizbježnu drugu invaziju.
Kublaj-kanova invazijska flota iz juna 1281. godine je bila znatno veća od one prve. Ovaj put, zahvaljujući njegovom nedavnom osvanjaju Sung-a i dobijanju njihove mornarice, bilo je 4.400 brodova i oko 100.000 ljudi, opet kombinacija mongolskih, kineskih i korejskih ratnika. Na Hakati se ponovo vode teške borbe, ali su nova utvrđenja izdržala taj test. Poslije velikih gubitaka, Mongoli se povlače na otok Iki, gdje doživljavaju maltretiranje od strane japanskih brodova koji koriste male čamce za provođenje konstantnih napada. Kublaj je poslao pojačanje iz Kine, možda oko 40.000 ljudi. Kombinirane flote su se potom pomakle prema istoku i napale Takashimu, bitka se dogodila 12. augusta.
Žestoke borbe su trajale nekoliko sedmica, i napadači su vjerovatno doživjeli nedostatak zaliha. Onda je vrijeme ponovo intervenisalo, izazivajući pustoš. Četrnaestog augusta tajfun je uništio većinu mongolske flote, razbijajući brodove koji su bili međusobno vezani lancima zbog zaštite od japanskih napada, razbijajući od obalu nekontrolisana (i ne posebno dobro izgrađena) plovila. Ubijeno je do dvije trećine mongolskih snaga, a hiljade ih je oprano i ostavljeno na cjedilu na plažama zaljeva Imari, gdje je većina pogubljena. Oni brodovi koji su preživjeli su plovili nazad u Kinu. Olujni vjetrovi koji su potopili ili odnijeli mongolske brodove od japanskih obala su dobili ime kamikaze ili 'božanski vjetrovi', jer su smatrani kao odgovor na japanski apel Hačimanu, šintoističkom bogu rata da pošalje pomoć koja će zaštiti zemlju od brojčano jačeg neprijatelja.
Smrt i nasljedstvo
Kao i Japan, jugoistočna Azija je napadana u raznim kopnenim i pomorskim kampanjama, ali su se pokazali kao nedostižna nagrada u invazijama na Vijetnam (1257,1281 i 1286.g), Burmu (1277 i 1287.g) i Javu (1292. g), ostvarivši samo djelimičan uspjeh tamo gdje su se mongolske snage suočavale sa nepoznatim iskustvima kao što su vlažne džungle, parazitske bolesti i ratni slonovi. Kublaj nikada nije odustao od Japana i nastavio je provoditi neuspješne diplomatske misije kako bi nagovorio tu zemlju da se pridruži kineskom sistemu plaćanja danka.
Kasna Kublajeva vladavina je bila pomalo razočaravajuća, ali je uspio razviti relativno mirnu situaciju širom Azije, takozvanu Pax Mongoliku. Bilo je i neobičnih iznošenja nezadovoljstva, posebno kada su rasli porezi u svrhu finansiranja Kublajevih neizmjerno skupih stranih eksploatacija. U Tibetu se početkom 1290-ih dogodila velika pobuna, i ostali potomci Džingis-kana su nastavili grickati zapadne granice Kine. Carevo zdravlje se nastavilo pogoršavati, a Kublaj koji je bio prekomjerne težine je patio od hroničnog gihta i reumazitma.
Kublaj je umro prirodnom smrću 1294. godine, u dobi od 79 ili 80 godina – izuzetno visoke godine za mongolske vladare koji često žive burne živote. Njegovo tijelo je odneseno na tajnu lokaciju, vjerovatno u Mongoliji, po tradiciji, i vjerovatno je sahranjeno u ekstravagantnoj grobnici te to nikada nije pronađeno. Kublaja je naslijedio njegov unuk Temur, kao kan i car Kine (1295.-1308.g), nakon što je njegov prvi izbor i sin Zhenjin prerano umro (1243.-1285.g). Yuan dinastija koju je osnovano Kublaj je uživala nekih 30 godina stabilnosti, ali su je nakon toga zadesili dinastijski sporovi i nikada više nije doživjela vrhunac kao za vrijeme Kublajeve vladavine. Yuan će vladati Kinom do dolaska dinastije Ming 1368. godine.
Zahvaljujući Marku Polu i drugima, moć i bogatstvo Kublajevog dvora i carstva su trajno zahvatili svjetsku maštu i njegovu ljetnu prijestolnicu Xanadu učinili primjerom bogatstva i ugodnog života. Džingis-kan je možda zgrabio priznanja potomstva za najvećeg i najstrašnijeg mongolskog vojskovođu, ali je Kublaj stekao trajnu reputaciju kao čovjek koji je ubrao plodove mongolske prevlasti u srednjem vijeku i u očima zapada zauvijek postao kvintesencijalni orijentalni vladar.
