Kameno doba

Od početka naše vrste pa do danas, u pogledu tehnologije, kameni artefakti su dominantan oblik preživjelih materijalnih ostataka.

Pojam "Kameno doba" je krajem 19. stoljeća skovao danski učenjak Christian J. Thomsen koji je smislio okvir za proučavanje ljudske prošlosti, poznat kao "sistem tri doba". Osnova ovog okvira je tehnološka: zasniva se oko poimanja tri razdoblja ili doba: kamenog doba, bronzanog doba i željeznog doba, pri čemu je svako doba tehnološki kompleksnije od onog prethodnog. Thomsen je na ovu ideju došao nakon što je primijetio da artefakti koji su pronađeni na arheološkim lokalitetima pokazuju pravilnost u smislu materijala od kojih su izrađeni: alati napravljeni od kamena su se uvijek pronalazili u najdubljim slojevima, bronzani artefakti na vrhu najdubljih slojeva, a artefakti od željeza su se pronalazili najbliže površini. Ovo je sugerisalo da se metalna tehnologija razvila kasnije u odnosu na predmete izrađene od kamena.

Ovaj "sistem tri doba" je dobio određene kritike. Postoje naučnici koji vjeruju da je ovaj pristup previše tehnološki orijentisan. Drugi kažu da ovakav pristup kamen-bronza-željezo nema skoro nikakvo značenje kada se primjeni izvan Europe. Uprkos kritikama ovaj sistem se i danas koristi u velikoj mjeri, iako ima ograničenja, on može biti od pomoći sve dok imamo na umu da je to pojednostavljeni okvir.

Hronologija kamenog doba

Kameno doba počinje sa prvom proizvodnjom kamenog oruđa, a završava prvom upotrebom bronze. S obzirom da se hronološke granice ne zasnivaju na stvarnim datumima već na tehnološkom razvoju, dužina kamenog doba varira u različitim dijelovima svijeta. Najraniji globalni datum početka kamenog doba je prije 2.5 miliona godina, u Africi, a najraniji datum završetka je oko 3.300. p.n.e., što je i početak bronzanog doba na Bliskom Istoku.

Postoje dokazi koji sugerišu da bi se granica proizvodnje kamenih alata, granica od 2.5 miliona godina mogla pomjeriti još unazad. Razlog je to što sposobnost upotrebe alata, pa čak i njihova izrada nisu isključivi samo za našu vrstu: postoje studije koje pokazuju da su bonoboi sposobni ljuštiti i koristiti kameno oruđe kako bi u eksperimentalnom okruženju dobili pristup hrani. Ipak, postoje razlike između alata koje su pravili moderni majmuni i onih alata koje su pravili rani proizvođači, koji su imali bolje biomehaničke i kognitivne vještine i proizvodili efikasnije alate. Međutim razlika je u stepenu, a ne u prirodi. Zapravo, najraniji alati su stariji od pojave roda Homo, a vjeruje se da su neki od australopiteka bili prvi proizvođači alata.

Uz to, neki istraživači tvrde da bi najraniji kameni alati mogli imati i starije porijeklo: oko 3,4 miliona godina. Iako nisu pronađeni tako stari kameni alati, u Etiopiji su pronađene određene kosti koje pokazuju linijske znakove i žljebove, koji bi možda mogli predstavljati tragove urezane kamenim alatima. Međutim, ovo mišljenje nije široko prihvaćeno: znakovi su također protumačeni kao rezultat krokodilske grabežljivosti ili gaženja od strane životinja.

Kameno doba je također podijeljeno na tri različita perioda.

1. Paleolitik (paleolit) ili starije kameno doba: od prve proizvodnje kamenih alata, prije oko 2.5 miliona godina pa do kraja posljednjeg ledenog doba oko 9.600. p.n.e. Ovo je najduži period kamenog doba. Glavne vrste dokaza su fosilizirani ljudski ostaci i kameni alati koji pokazuju postepeni rast u kompleksnosti. Na osnovu korištenih tehnika i kvalitete alata, postoji nekoliko kamenih industrija (koje se ponekad zovu i "litičke" industrije). Najraniji od tih (prije 2.5 miliona godina) zove se Oldowan, koji predstavlja vrlo jednostavne sjeckalice i pahuljice. Pronašli smo i drugu vrstu litičke industrije, od prije oko 1.7 miliona godina, zove se Acheulean i ona proizvodi složenije i više simetrične oblike sa oštrim ivicama. Postoji još nekoliko vrsta litičkih industrija, dok pred kraj paleolitika, prije oko 40.000 godina vidimo njihovu "revoluciju" kada je više različitih vrsta koegzistiralo i brzo se razvijalo. Imamo i prve zabilježene izraze umjetničkog života koji otprilike datiraju iz ovog perioda: lični ornamenti, pećinski crteži i prijenosna (mobilijarna) umjetnost.

2. Mezolitik (mezolit) ili srednje kameno doba: U čistom naučnom smislu, mezolit počinje na kraju perioda koji je u geologiji poznat kao mlađi drijas stadijal, posljednje zahlađenje koje označava kraj ledenog doba, oko 9.600. p.n.e. Period mezolit završava kada počinje poljoprivreda. Ovo je vrijeme kasnih lovaca-sakupljača. Pošto se poljoprivreda razvijala u različito vrijeme u različitim regijama svijeta, ne postoji samo jedan datum koji označava kraj mezolitskog perioda. Čak se i unutar određene regije poljoprivreda razvijala tokom različitih vremena. Na primjer, poljoprivreda se u Jugoistočnoj Europi prvi put razvila oko 7.000. godine p.n.e., u Centralnoj Europi oko 5.500. p.n.e, a u Sjevernoj Europi oko 4.000. p.n.e. Svi ovi faktori čine hronoliški limit mezolita nekako nejasnim. Štaviše neke regije nemaju mezolit. Primjer je Bliski Istok gdje je poljoprivreda bila razvijena oko 9.000. godine p.n.e., odmah po završetku ledenog doba. Na našoj planeti su se tokom mezolita desile važne promjene velikih razmjera. Kako je klima postajala toplija, a ledeni pokrivači topili, neka područja na sjevernim geografskim širinama su se izdizala kako su se oslobađala od težine leda. U isto vrijeme su porasli nivoi mora, potapajući nizijska područja, uzrokujući velike promjene na kopnu širom svijeta: japanski otoci su bili odvojeni od azijskog kopna, Tasmanija od Australije, Britanski otoci od kontinentalne Europe, Istočna Azija i Sjeverna Amerika su postale odvojene plavljenjem Beringovog moreuza, a Sumatra se odvojila od Malezije formiranjem Malajskog moreuza. Oko 5.000. godine p.n.e., oblik kontinenata i otoka je u velikoj mjeri imao današnji oblik.

3. Neolitik (neolit) mlađe kameno doba: počinje pojavom poljoprivrede, datira različito od oko 9.000. godine p.n.e. na Bliskom Istoku, oko 7.000. godine p.n.e. u Jugoistočnoj Europi, oko 6.000. godine p.n.e. u Istočnoj Aziji te čak i kasnije u drugim regijama. Ovo je period kada se pojavljuje kultivacija žitarica i pripitomljavanje životinja. Kako bi predstavio duboki utjecaj koji je poljoprivreda imala na ljudsku populaciju, australijski arheolog Gordon Childe je 1940- ih popularizovao termin "neolitska revolucija". Danas se vjeruje da je utjecaj poljoprivrednih inovacija u prošlosti bio "prenapuhan": čini se da je razvoj neolitske kulture bio postepen, a ne nagla promjena. Poljoprivreda je donijela velike promjene u vezi načina na koje je ljudsko društvo organizovano i na koji način koristi Zemlju, uključujući uklanjanje šuma, korjenaste usjeve, uzgoj žitarica koje se mogu skladištiti na duži vremenski period, zajedno sa razvojem novih tehnologija za zemljoradnju i stočarstvo poput plugova, sistema za navodnjavanje itd. Intenzivnija poljoprivreda podrazumijeva više hrane za veći broj ljudi, više sela i kretanje prema organizaciji koja je složenija u društvenom i političkom aspektu. Kako se gustoća naseljenosti u selima povećava, ona postepeno evoluiraju u manje i veće gradove. Pred kraj doba neolita pojavljuje se metalurgija bakra, što označava prijelazni period u bronzano doba koje se ponekad naziva halkolitnim ili eneolitskim dobom.

Arheološki zapisi

Tokom kamenog doba alati i oružje nisu pravljeni isključivo od kamena: korišteni su i organski materijali kao što su rogovi, kosti, vlakna, koža i drvo. Međutim, arheološki zapisi su pristrasni u korist predmeta izrađenih od kamena jer su oni mnogo dugotrajniji od organskih materijala koji se lako uništavaju mnogim procesima propadanja kojima su izloženi i mogu preživjeti samo u rijetkim uslovima kao što su npr. niske temperature ili vrlo suhe klime. Također su preživjeli drugi otporni materijali kao što su bakar i predmeti od stakla. U rijetkim uslovima, biljni, životinjski i ljudski ostaci su također uspjeli preživjeti, ponekad samo fosilizirani, a u nekim slučajevima i dalje imaju dijelove mekog tkiva poput nekoliko skoro netaknutih primjeraka izumrlog vunastog nosoroga i vunastog mamuta u Sibiru.

Glina je još jedan materijal kojeg ima mnogo u skupini preostalih materijala iz kamenog doba. Glina se može oblikovati po želji i peći kako bi se oblik popravio. Ovo predstavlja rođenje grnčarije (keramike). Korištena glina je široko dostupna, što objašnjava zašto je grnčarija u različita vremena samostalno kreirana u raznim dijelovima svijeta. Najstariji dokaz o izradi grnčarije je pronađen u Japanu na arheološkom lokalitetu poznatom kao Odai Yamamoto, gdje fragmenti određene posude datiraju iz 16.500–14.920 godina PS. (oznaka „prije sadašnjosti“ znači prije 16.500-14.920 godina, obično povezano sa radiougljičnim datiranjem). Nepoljoprivredni japanski narodi Jomon su oko 13.000. godina prije sadašnjosti proizvodili detaljno ukrašene posude od gline, a koristile su se za pripremanje hrane.

Tokom ranog neolita, oko 8.000 godina p.n.e. na Bliskom Istoku su se pravile posebne peći za žitarice i pečenje hljeba, što je ljudima omogućilo da kontrolišu vatru i prave visoke temperature u zatvorenim objektima. Na početku se grnčarija izrađivala na otvorenim požarima, ali je upotreba peći dala nove mogućnosti u razvoju grnčarije. Otprilike su u isto vrijeme neka područja Južne Amerike razvijala tehnologiju grnčarije.

Pojavom bronzane metalurgije dolazi do kraja kamenog doba. Bronza je mješavina bakra i kalaja, ima veću tvrdoću od bakra, bolja obilježja lijevanja i nižu tačku topljenja. Bronza se mogla koristiti za pravljenje oružja, što sa bakrom nije bilo moguće zato što nije dovoljno tvrd da izdrži borilačke uslove. Vremenom je bronza postala glavni materijal za oruđe i oružje, a veliki dio kamene tehnologije je zastario, signalizirajući kraj kamenog doba.