Historija abecede je započela u antičkom Egiptu. Do 2700. godine p.n..e, egipatsko pismo je imalo set od 22 hijeroglifa koji su predstavljali slogove koji počinju sa jednim suglasnikom njihovog jezika, plus samoglasnik (ili bez samoglasnika) koji se isporučuje od strane izvornog govornika. Ti glifi su korišteni kao vodiči za izgovor za logograme, pisanje gramatičkih infleksija, a kasnije i za transkripciju posuđenica i stranih imena.
Međutim, iako naizgled abecedne prirode, izvorni egipatski uniliterali nisu bili sistem i nikada ih sami nisu koristili za kodiranje egipatskog govora. Neki smatraju da je u srednjem bronzanom dobu, u središnjem Egiptu oko 1700. p.n.e. za ili od strane semitskih radnika razvijen "abecedni" sistem znan kao prasinajsko pismo, ali je samo jedan od tih ranih spisa dešifriran i njihova egzaktna priroda je ostala otvorena za tumačenje. Na osnovu izgleda slova i imena, vjeruje se da je zasnovan na egipatskim hijeroglifima.
Ovo pismo se na kraju razvilo u protokanaansku abecedu koja je zauzvrat prerađena u feničku abecedu. Takođe se razvio u južnoarapsku abecedu od koje potječe Ge'ez abeceda (abugida). Imajte na umu da se gore spomenute skripte ne smatraju pravilnim abecedama, jer svima njima nedostaju znakovi koji predstavljaju samoglasnike. Te se rane abecede bez samoglasnika nazivaju ebdžedi i još uvijek postoje u pismima poput arapskog, hebrejskog i sirijskog.
Feničanski je bio prva velika fonemska skripta. Za razliku od druga dva široko korištena sistema pisanja u to vrijeme, klinastog i egipatskog hijeroglifa, on je sadržavao samo oko dvadesetak različitih slova što ga je činilo skriptom dovoljno jednostavnom da je obični trgovci nauče. Još jedna prednost Feničanskog pisma je to što je mogao biti korišten za pisanje mnogo različitih jezika s obzirom da je fonemski bilježio riječi.
Fenička kolonizacija je omogućila da se pismo širi Sredozemljem. U Grčkoj je pismo modificirano kako bi se dodali samoglasnici, što je stvorilo prvu pravu abecedu. Grci su uzeli slova koja nisu predstavljala zvukove koji su postajali u grčkom i preoblikovali ih u samoglasnike. Ovo označava nastanak "istinske" abecede, sa samoglasnicima i suglasnicima kao eksplicitnim simbolima u jednoj skripti. U ranijim godinama postojalo je mnogo varijanti grčke abecede, što je uzrokovalo da se iz nje razvije mnogo različitih abeceda.
Grčki kolonisti su oblik grčke abecede Cumae prenijeli sa Eubeje na talijanski poluotok, gdje je nastao niz abeceda korištenih za upisivanje italskih jezika. Jedno od njih postalo je latinično pismo koje se širilo Europom dok su Rimljani širili svoje carstvo. Čak i nakon pada Rimskog carstva abeceda je preživjela u intelektualnim i vjerskim djelima. Na kraju se počeo koristiti za potomke latinskog jezika (romanske jezike), a zatim i za ostale jezike Evrope.
