Sport jednostavno poznat kao igra loptom bio je popularan u čitavoj Mezoamerici, a igrale su ga sve glavne civilizacije od Olmeka do Asteka. Impresivni kameni tereni su postali glavna karakteristika svetog gradskog kompleksa i unutar jednog grada je često bilo nekoliko igrališta. Međutim, više od same igre, događaj je mogao imati vjerski značaj i biti predstavljen u mezoameričkoj mitologiji. Takmičenja su čak nudila kandidate za ljudsko žrtvovanje, jer je ovaj sport bukvalno mogao biti igra života ili smrti.
Porijeklo
Igra je nastala nekada u predklasičnom periodu (2500-100 godine p.n.e.), vjerovatno od strane Olmeka, a do klasičnog perioda (300-900 n.e.) je postala uobičajena karakteristika urbanog pejzaža širom Mezoamerike. Na kraju je igra čak izvezena u druge kulture u Sjevernoj Americi i Karibima.
U Mezoameričkoj mitologiji igra je važan element u priči o majanskim bogovima Hun Hunahpú i Vucub Hunahpú. Par je bogove podzemlja iznervirao svojim glasnim igranjem i dva brata su prevarena da se spuste u Xibalbu (podzemlje) gdje su bili izazvani na igru loptom. Izgubivši igru, Hun Hunahpusu je odsječena glava; predokus onog što će postati uobičajena praksa za igrače koji su imali nesreću da izgube utakmicu.
U drugoj legendi, poznata igra loptom je održana u glavnom astečkom gradu Tenochtitlanu između astečkog kralja Motecuhzoma Xocoyotzin (oko 1502-1520 godine n.e.) i kralja Texcoca. Ovaj drugi je predvidio da će kraljevstvo Motecuhzome pasti i gra je održana kako bi se utvrdila istinitost ovog smjelog predviđanja. Motecuhzoma je izgubio igru, i naravno, izgubio svoje kraljevstvo od napadača iz Starog svijeta. Ova priča također podržava ideju da se igra lopte ponekad koristila za proricanje.
Igralište
Igrališta su uglavnom bila dio svete gradske četvrti, što sugeriše da je igra loptom bila više od igre. Tereni ranog predklasičnog perioda su bili jednostavni, pravougaonici izravnjane zemlje, ali do kasnog formativnog perioda (300 godine p.n.e.) oni su evoluirali u impozantnija područja koja su se sastojala od ravne pravougaone površine postavljene između dva paralelna kamena zida. Svaka strana je mogla imati veliki vertikalni kameni prsten postaljen visoko na zid. Zidovi su mogli biti okomiti ili nagnuti u odnosu na igrača, a krajevi terena su mogli ostati otvoreni, ali označeni pomoću markera, ili u drugim slučajevima, zid je zatvarao prostor za igru kako bi se kreirao teren u obliku slova I. Teren u Monte Albanu, Oaxaca, je tipičan primjer igrališta u obliku slova I. Dužina terena je mogla varirati, ali 60 metara dug teren u epiklasičnom El Tajinu (650-900 g n.e.) predstavlja tipičnu veličinu.
Ravna površina terena često ima kamene markere postavljene u liniji dužine terena. Neki od ovih markera sa Majanskih lokacija imaju kartušu četverostrukog profila koja označava ulaz u podzemni svijet, što je navelo do nagađanja da je igra možda simbolizirala kretanje sunca (lopte) kroz podzemlje (teren) svake noći. Alternativno, lopta je možda predstavljala drugo nebesko tijelo kao što je mjesec, dok je teren bio svijet.
Preživjeli tereni su rašireni i obiluju širom Mezoamerike. Epiklasični grad Cantona ima nevjerovatnih 24 terena, sa najmanje 18 savremenih. El Tajin također ima izuzetan broj terena (najmanje 11), i vrlo je moguće da je bio sveti centar ovog sporta, slično kao Olimpija u atletici u antičkoj Grčkoj. Najraniji poznati teren je iz olmečkog grada San Lorenzo, dok je najveći preživjeli kameni teren u majansko-toltečkom gradu Chichen Itza. Sa dužinom od 146 m. i širinom od 36 m., ovaj teren se čini kao da je skoro prevelik da bi se u njemu zaista igralo, posebno zbog prstenova postavljenih na zahtjevnoj visini od 8 m.
Pravila
Egzaktna pravila igre nisu u potpunosti poznata, i vjerovatno su postojale varijacije u različitim kulturama i različitim periodima. Kako god, glavni cilj je bio provući čvrstu gumenu (lateks) loptu kroz jedan od prstenova. Ovo je bilo teže nego što se čini, s obzirom da igrači nisu mogli koristiti ruke. Može se zaključiti da su dobri igrači postali vrlo vješti u usmjeravanju lopte koristeći svoje postavljene laktove, koljena, bedra i ramena. Timovi su bili sastavljeni od dva ili tri igrača i činili su ih samo muškarci. Postojala je i manje raširena, alternativna verzija u kojoj su igrači palicama udarali loptu.
Lopta je sama po sebi mogla biti smrtonosno oružje, promjera od 10 do 30 cm i težine od 500 g. do 3,5 i lako je mogla slomiti kosti. Značajno, sedam gumenih lopti je sačuvano u močvarama El Manatija, u blizini olmečkog grada San Lorenzo. Te su lopte promjera od 8 do 25 cm i datiraju između 1600 i 1200 g. p.n.e.
Igrači
Igrači su mogli biti amateri ili profesionalci te postoje dokazi o klađenju na ishod važnih utakmica. Igra je također imala jaku povezanost sa ratnicima i ratni zarobljenici su često bili prisiljeni da je igraju.
Igrači su često prikazivani u mezoameričkoj umjetnosti, pojavljujući se na skulpturama, keramici i arhitektonskom ukrasu – zadnje često ukrašavaju i same terene – i one često prikazuju da su igrači nosili zaštitnu opremu kao što su pojasevi i jastučići za koljena, kukove, laktove i zglobove. U tim umjetničkim djelima igrači također često nose jastučne kacige ili ogromna pernata pokrivala za glavu, pernata pokrivala su možda korištena samo u svečane svrhe. Zapotečko reljefno kamenje u Dainzu također prikazuje igrače koji nose mrežaste kacige, kao i štitnike za koljena te rukavice.
Pobjednici igre su dobili trofeje, od kojih su mnogi iskopani i uključuju hachas i palmas. Hacha je bila prikaz ljudske glave (one najranije su možda zapravo i bile glave) sa pričvršćenom drškom i koristila se kao trofej za pobjedničkog igrača, dio svečane opreme ili kao marker na samom terenu. Palma je također najvjerovatnije bila trofej ili element svečane nošnje koju su nosili igrači lopte. Često su predstavljeni u kamenu i mogu imati forme ruku, igrača ili lepezaste ptice. Ostali trofeji za pobjednike igaara uključuju kameni jaram (obično u obliku slova U koji se nosi oko struka, imitirajući zaštitni pojas kojeg nose igrači) i ručno kamenje, često precizno isklesano. Svi ovi trofeji se često nalaze u grobovima i podsjetnici su na vezu između sporta i podzemnog svijeta u mezoameričkoj mitologiji.
Pošto su igre često imale religiozni značaj, kapiten gubitničkog tima, ponekad i cijeli tim je žrtvovan bogovima. Takve scene su prikazane na dekorativnoj skulpturi samih terena, možda su najpoznatije na Južnom terenu za lopte u El Tajinu i Chichen Itzi gdje jedan reljefni panel prikazuje dvije ekipe od sedam igrača sa jednim obezglavljenim igračem. Još jedan zloslutni pokazatelj jezivog zaokreta koji bi ovaj sportski događaj mogao uzeti je prsisutvo tzompantlija (nosači lobanja na kojima su prikazivane odsječene žrtvovane glave) izvedenih u kamenim rezbazijama u blizini terena za lopte. Maje klasičnog perioda su čak izmislile paralelnu igru u kojoj su zarobljenici koji su jednom poraženi u pravoj igri, vezani i korišteni kao lopte i bez ceremonije kotrljani niz stepenice.
