Terminalni klasični period u Mezoamerici između 800. i 925. godine n.e. je svjedok jednog od najdramatičnijih civilizacijskih kolapsa u historiji. Unutar oko jednog stoljeća procvjetala civilizacija Maja je pala u trajni nazadak, tako da su nekada veliki gradovi napušteni i prepušteni propasti, u mnogim slučajevima pokriveni džunglom i stoljećima nestali iz ljudskog pamćenja. Suprotno, neki su majanski gradovi na sjeveru u ovom periodu napredovali kao nikada prije, kao i Maje duž obale Meksičkog zaljeva i centralnog gorja Meksika; međutim za većinu Maja u južnim nizinama ovo razdoblje nije bilo ništa osim katastrofa, kao što historičar M.E. Coe opisuje „Ovo je sigurno bila jedna od najdubljih socijalnih i demografskih katastrofa u čitavoj ljudskoj historiji“. Pitanje koje je dakle preokupiralo naučnike još od otkrića misterioznih ruševina u 19. stoljeću, izgrađenih u to vrijeme u jednako misterioznoj civilizaciji jeste zašto se to dogodilo? Ispod su neki od razloga koje historičari danas iznose o tome šta je uzrokovalo tako dramatičan preokret u sudbinama.
Teorija i činjenice
U početku proučavanja kolapsa Maja predstavljene su razne vrste teorija o tome šta se tačno dogodilo, neke su vjerovatnije od drugih. Bolest, socijalna revolucija, suša, glad, invazija stranaca, prenaseljenost, trgovinski poremećaji, zemljotresi, pa čak i uragani su smatrani odgovornim. Nažalost, natpisi koje su ostavile same Maje neobično šute o ovoj temi. Da bismo pronašli odgovor, moramo rekonstruisati prošlost, počevši od onoga što znamo. Od sredine pa do kraja 8. stoljeća n.e. su se pogoršali odnosi između gradova-država. Zabilježen je pad u trgovini i porast oružanih sukoba. Znamo da je u ovom periodu porasla stopa smrtnosti, a od 830. godine se ne grade nove konstrukcije u centralnom području Maja. S obzirom da su Maje voljele pisati datume na svojim spomenicima i stelama, zanimljivo je da u nizijskim lokalitetima nije primijećen nijedan datum poslije 910. godine n.e.
Također imamo dokaze da su velika područja u potpunosti opustošena i da su kraljevske dinastije i elite nestale bez traga. Na kraju, možemo reći da kolaps nije bio jedinstven – tokom stoljeća se u manjim razmjerima nekoliko puta desilo napuštanje gradova Maja – niti je bilo naglo, već je to bio proces opadanja koji se u periodu od 150 godina između c. 760. i 910. godine n.e. Tako sporo propadanje bi sa liste faktora kolapsa trebalo prekrižiti pandemije i prirodne katastrofe poput zemljotresa. Dalje, u oba ova slučaja stanovništvo ima tendenciju relativno brzog oporavka, dok se kod Maja nizije nisu ponovo značajnije naselile.
Onda moramo uzeti u obzir i ono što ne znamo o civilizaciji Maja, jer različita nagađanja i interpretacije ovih stavova mogu obojiti predložene razloge kolapsa. Ne znamo sa velikom tačnošću podatke o populaciji u kasnom klasičnom periodu. Također ne znamo tačno kako su se Maje bavile poljoprivrednom, kako se upravljalo i kontrolisalo poljoprivrednom proizvodnjom, niti da li je trgovina tim proizvodima bila lokalna, regionalna ili čak međukulturna. Ovo su činjenice i najnoviji nivo znanja o ovoj temi; sada ispitajmo razne teorije o tome kako su Maje došle u ovu situaciju.
Šta uzrokuje slom civilizacija?
Prije svega, bilo je važno primijetiti proces raspada drugih civilizacija, poput Rimskog carstva. Razlike u vremenu, geografiji i uslovima onemogućuju direktne korelacije, ali izvanredna tačka sličnosti je u tome što nije samo jedan faktor odgovoran za slom velike civilizacije. Možda još jedna sličnost u kompleksnom procesu koji je uzrokovao propast drugih carstava je opće zanemarivanje vladara u smislu resursa kojima su raspolagali i dugoročnom blagostanju ljudi kojima su vladali. Je li to bio slučaj i sa Majama? Period prije kolapsa Maja je sigurno okarakterisan ekstravagantnim građevinskim projektima, neproduktivnim ratovima, i prekomjernim iskorištavanjem prirodnih resursa, posebno zemljišta, šuma i vode. Kontinuirani rast populacije je mogao odvesti Maje do krčenja područja koja su naknadno erodirana. Jedan slučaj koji ukazuje na ponestajanje resursa je zanimljiva promjena u vrsti drveta korištenog u objektima Maja. Sapodilla je bila građevinski izbor do 740. godine n.e., korištena za elemente kao što su nadvratnici, ali je onda zamijenjena slabijim i manjim drvećem. Sapodilla se na neki način povratila, ali grede nisu bile iste debljine kao prije. Da li su Maje potrošile zalihe Sapodille? Da li se drvo vremenom oporavilo ili su možda Maje čak uspostavile zaštićena područja kako bi ga kultivirale?
Tri glavna faktora
Historičari koji proučavaju Maje su se odlučili za tri glavna faktora koja su mogla prouzrokovati slom Maja: ratovi između gradova-država, prenaseljenost i suša. Ovi faktori se nisu uvijek javljali zajedno i nisu uvijek djelovali u svakom gradu.
Ratovanje je stoljećima bilo dio kulture Maja, ali njegovo intenziviranje i povećanje u razmjerima se dešava prije kolapsa, tako da su gradovi počeli graditi utvrde. Ranije je ratovanje bilo značajno, u smislu da je poraz rezultirao da samo manji broj važnih ličnost bude zarobljen. Do kasnog klasičnog perioda, čini se da je rat mnogo više štetio svima koji su bili uključeni. Tada je prioritet postao osvajanje teritorije i zarobljavanje velikog broja žrtava, osvajanje teritorije možda u cilju povećanja poljoprivredne proizvodnje i sticanja resursa, a zarobljavanje velikog broja žrtava u cilji smirivanja bogova i povratka u neka stabilnija vremena iz prethodnih stoljeća. Prisustvo velikog broja vrhova strijela na određenim lokalitetima je dodatni dokaz da je život u gradovima postajao nesigurniji.
Također je možda postojala vojna prijetnja od stranih država. U prilog ovoj teoriji ide nekoliko arheoloških nalaza, posebno na Ceibalu gdje je figura poznata kao 'Wat'ul prikazana u majanskom kostimu, uz prepoznatljive nemajanske brkove i frizuru; stela sa glifovima koji nisu majanski; figura u masci Ehecatla; bog vjetra centralnog Meksika; i prisustvo Fine narandžaste keramike porijeklom sa obale zaljeva. Međutim, čini se da su takvi dokazi oskudni u odnosu na ono što bi se moglo čekivati ako se slom desio zbog invazije sa strane, i što je još značajno, svega nekoliko gradova pruža dokaze o namjernom razaranju.
Prenaseljenost je mogla uzrokovati nepodnošljivu opterećenost poljoprivredne proizvodnje u odnosu na sposobnost Maja da istom upravljaju. Sve više arheoloških dokaza pokazuje da su gradovi i periferna naselja Maja bili mnogo gušće naseljeni nego što se ranije zamišljalo. Još gore, naučni dokazi jasno ukazuju da su nizije Maja trpjele kontinuiranu sušu između 800. i 1050. godine n.e. Međutim, treba spomenuti da nisu svi gradovi trpjeli sušu, s obzirom da neka jezera i rijeke nikada nisu u potpunosti presušili. Za regije koje su patile od nedostatka vode, nedostatka kiše i kontinuiranog propadanja usjeva je potpuno zamislivo da se ili niži nivo društva – 90% stanovništva su bili poljoprivrednici – ili što je vjerovatnije, nevladajuća elita pobunila protiv vladajuće klase koja svoju ulogu zaštitnika i posrednika više nije mogla opravdati putem bogova kao što je Chahk bog kiše. Posljedičnim slomom društvene i gradske infrastrukture, oni koji su mogli su možda migrirali na sjever i jug, a rane kolonijalne hronike napisane na Majatanu zaista opisuju „Veliki silazak“ i „Manji silazak“. Ne postoje arheološki zapisi o tako velikom kretanju stanovništva, osim da je nakon kolapsa napušteno 60.000 kvadratnih milja nizija Maja (155.399 kvadratnih km).
Zaključak
Stoga je kombinacija međusobno povezanih faktora najrazumnije objašnjenje kolapsa Klasičnih Maja. Rat, socijalni poremećaj, prenaseljenost i nepovoljni klimatski uslovi kombinovano, možda ne svi zajedno i u zavisnosti od lokacije, u različitom vremenu i intenzitetu dovode do sloma uspostavljenog poretka Maja južnih nizija.
Kao što je već rečeno, slom Maja klasičnog perioda nije označio kraj kulture Maja. Gradovi na sjeveru i gorjima Meksika i Gvatemale su preživjeli sve do španskog osvajanja, te čak i danas u Mezoamerici sedam miliona ljudi govori majanskim jezikom. Kultura Maja je pretrpjela užasan udarac, ali nije u potpunosti nestala. U vakumu moći i općem društvenom previranju koje je kolaps ostavio, jedna je grupa iskoristila priliku da postigne regionalnu dominaciju: to je bila civilizacija Tolteca i upravo su oni prenijeli štafetu mezoameričke kulture koja je započela sa Olmecima, usavršena od strane Maja i okončana sa Aztecima.
