Astečko društvo je bilo hijerarhijsko i podijeljeno u jasno definisane klase. Plemstvo je dominiralo ključnim pozicijama u vojsci, državnoj administraciji, sudstvu i svećenstvu. Dok su trgovci mogli postati izuzetno bogati i moćni, čak se i njihov prosperitet zasnivao na njihovoj klasi, većina građana su ostali standardni poljoprivrednici. Pojedincima su bile ograničene prilike da poboljšaju svoj socijalni položaj, prije svega u vojnoj i vjerskoj sferi. Također je istina da je preovladavao nepotizam, ali istovremeno, unaprjeđenje se moglo dobiti po zaslugama, kao i snižavanje čina zbog nestručnosti. Međutim, u praksi bi većina astečke populacije tokom cijelog života ostala u socijalnoj grupi svoje uže porodice.
Calpolli
Najvažnija društvena grupa u astečkom društvu je bila kalpoli, koja je bila skup porodica povezanih krvnim ili dugim vezama. Starješine, predvođene kalpolekom (doživotno odabrani poglavar) kontrolisali su zemljišni posjed kalpolija dijeleći ga članovima na obrađivanje kao da je njihov, pod uslovom da zauzvrat plaćaju redovni danak. Još jedan uslov ovih običnih farmera ili macehualtina (također macehuales) je bio da svoju zemlju ne ostavljaju zapuštenu duže od dvije godine. Ako bi farmer umro bez djece, njegova zemlja bi se vraćala starješinama na preraspodjelu. Calpolli su također imali svoj hram, tako da je grupa zajedno izvodila vjerske obrede i festivale. Astečki glavni grad Tenochtitlan je imao oko 80 kalpoltina, ali je sistem postojao širom carstva.
Farmeri
Farmeri, ili macehualtin su bili daleko najveći dio društva Asteka i bili su dalje podijeljeni u dvije grupe. Prvi, i niži u statusu su bili radnici na terenu koji su obavljali teške poslove okopavanja, uklanjanja korova, sadnje, navodnjavanja itd. Grupa višeg statusa je bila u ulozi nadzornika i sastojala se od specijalizovanih poljoprivrednika koji su bili odgovorni za sjetvu i presađivanje. Također su poznavali stvari kao što su plodored i najbolje vrijeme za sadnju. Astečki farmeri se mogu dalje podijeliti na one koji su obrađivali vlastito zemljište i one koji su obrađivali zemlju velikih posjeda i stanarinu plaćali sa onim što su obrađivali. U astečkom društvu su ti kmetovi bili najniža klasa od svih, poznata kao majeque; nisu posjedovali zemlju i nadređenima su plaćali do 30% svojih proizvoda. Uz poljoprivredu, od maehualtina se očekivalo da će služiti vojnu službu u vrijeme rata i pomagati u državnim projektima poput izgradnje puteva i hramova.
Robovi
Astečko društvo je također sadržavalo robove ili tlacohtin ('kupljeni') koji su bili pokoreni ljudi, oni koji su krivi za teška krivična djela poput krađe, ili individualci koji su se toliko zadužili (najčešće kockanjem) da su bili prisiljeni prodati se kao roba za određeni period ili čak za cijeli život. Ako bi imali sredstava, robovi su se mogli oslobiti kupovinom svoje slobode. Od robova se moglo tražiti ne samo da se bave poljoprivredom, već i kao opći radnici, kućne sluge ili konkubine. Robovi se generalno nisu preprodavali i bili su zaštićeni zakonom od bilo kakvo zlostavljanja od strane njihovih gospodorada ili nekog drugog. Talentovani robovi su mogli steći važne pozicije poput upravitelja imanja i imali su slobodu da se vjenčaju sa onima koji nisu bili robovi, uz to bi se djeca iz takvog braka rađala slobodna jer se status ropstva nije nasljeđivao.
Zanatlije i trgovci
Klasa obrtnika je bila poznata kao tolteca, po ranijoj civilizaciji Tolteka koju su Asteci poštovali, tako da su majstori bili visoko cijenjeni. Oni su često radili u specijalizovanim velikim radionicama, uključujući tesare, grnčare, klesare, metalce, tekstilci, prerađivače perja i pisare. Druge važne profesije su bili prodavači, trgovci i profesionalni lovci. Najprestižniji trgovci su bili oni koji su poslovali na široj teritoriji i bili su poznati kao pochteca, nasljeđena pozicija. Oni su često trgovali za državu i bili su specijalizovani za dragocjene robe poput perja tropskih ptica, zlata, tirkiza, školjki, zelenog kamena, zrna kakaa i kože egzotičnih životinja. Pochteca su bili pod nadzorom pochtecatlatoque, najiskusnijih trgovaca koji su posebnim sudovima administrirali trgovinu i pravdu među trgovačkom klasom. Jedna specijalizovana grupa trgovaca su bili tlaltlani, oni su trgovali robovima. Pošto su imali važnu ulogu u snadbijevanju države ljudskim žrtvama, oni su uživali posebne privilegije i stekli veliko bogatstvo.
Druge dvije grupe trgovaca su bile tencunenenque koje su djelovale kao sakupljači danka, i naualoztomeca koji su se maskirali i trgovali na neprijateljskoj teritoriji, djelujući kao državni špijuni s obzirom da su kupili tračeve na stranim tržištima. Trgovci su također bili uključeni u državnu religiju, posebno u festivalu tonalpohualli koji je posvećen Huitzilopochtli, bogu rata. Oni su tu finansirali slavljeničke bankete i osiguravali robove za žrtvovanje.
Plemići
Plemstvo ili pipiltin (jednina pilli) su se lako prepoznavali po njihovom izgledu jer su nosili isključivo cijenjene pernate odjevne predmete. Vlasnici privatnog posjeda, bili su bogati zahvaljujući porezima svojih stanara i kmetova. Državni administratori su birani iz klase pipiltin, iako su pučani mogli ući u ovu nasljednu klasu vršeći hrabre poduhvate na bojnom polju. Ti koji su napredovali su bili poznati kao cuauhpipiltin ili 'plemići orlovi'.
Jedan nivo iznad pipiltina je bio teteuhctin, koji je držao najviše pozicije u državnom aparatu poput gradskih i regionalnih guvernera. Živeći u velikim palačama, oni su nosili još sjajniju odjeću i nakit te se na njihova imena dodavao prestižni sufisk – tzin (czin). Astečki kralj, tlatoani, bio je član ove klase.
Svećenici
Svećenička klasa ne samo da je orkestrirala državnu religiju i brojne festivale i rituale, već je vodila i državni obrazovni sistem te u značajnoj mjeri konstrolisala astečki umjetnički rad u svim njegovim oblicima. Muško ili žensko iz bilo koje društvene klase je moglo postati svećenik, ili tlamacazqui, ali su najmoćniji uvijek dolazili iz pipiltin klase. Na samom vrhu vjerske hijerarhije je bio sam kralj, uz pomoć dva velika svećenika: Quetzalcoatl totec tlamacazqui, zadužen za kult Huitzilopochtli, i Quetzalcoatl tlaloc tlamacazqui, glava kulta boga kiše Tlaloc. Druge značajne svećeničke pozicije su uključivale nadzornika elitnih državnih škola, Mexicatl Teohuatzin; opći nadzornik svećeništva, festivala i hramova, Huitznahua Teohuatzin i Tecpan Teohuatzin; i konačno, najniži nivo svećenika su bili quacuilli, koji su bili zaduženi za mali distrikt ili župu.
Neki svećenici su postali stručnjaci u drugim, ali usko povezanim područjima poput astronomije i pisanja. Neki su razvili talent za medicinu, proročanstvo i interpretaciju vizija i snova. Ovi su stekli titulu tonalpouhque, i davali su savjete o tome koji su dani bili povoljni za sve vrste događaja, od vjenčanja do dugih putovanja. Svećenici su također mogli biti ratnici, a dvije važne svećeničke funkcije u ratu Asteka su bile nošenje u borbu statua glavnih astečkih bogova i prikupljanje najhrabrijih ratnika među pobijeđenim u cilju njihovog žrtvovanja. Konačno, posebna, ali srodna grupa su bili vračevi i mađioničari koji su izvodili neobične ceremonije, nudili transformacijske darove i bacali čarolije na zle.
Obrazovanje
Kao i u modernim društvima, astečko obrazovanje je moglo odrediti budući socijalni položaj osobe. Djeca pučana su išla u školu, koja je bila obavezna, ali tek od rane tinejdžerske dobi. Prije toga djecu su školovali njihovi roditelji. Da je prioritet većine muškaraca postati dragocjeni ratnik države, svjedoči praksa da svi desetogodišnjaci dobijaju posebnu frizuru sa pramenom ostavljenim na vratu. Tek kada uhvate svog prvog zatvorenika mogu ga presjeći.
Telpochcalli ili 'omladinska kuća' za dječake je održavala vojnu obuku dok je ona za djevojčice podučavala obaveze koje se trebaju obavljati u vjerskim ceremonijama. Oba pola bi također učila plesanje, pjevanje, javni nastup i recitatorske vještine, historiju te pohađala osnovne moralne i vjerske lekcije.
Škola calmecac je bila rezervisana za djecu plemića koja su učila esencijalne vještina za javnu karijeru u vojsci, politici ili državnoj religiji. Ponovo, polovi su bili razdvojeni, a postoje neki dokazi da su izuzetno andarena djeca iz nižih klasa imala mogućnost pohađati kalmekak. Predmeti koje su učili uključuju: retoriku, muziku, poeziju, pravo, astronomiju, matematiku, historiju, arhitekturu, poljoprivredu i ratovanje. Za one koji su odabrani na stupanje u svećenstvo, njihovo obrazovanje bi nastavilo na specijalnoj instituciji zvanoj tlamacazcalli. Tu su studenti prolazili kroz intenzivnu edukaciju i štedljiv život koji je uključivao duge periode meditacije, posta i žrtvovanja vlastite krvi probijanjem na osjetljivim mjestima sa bodljama kaktusa.
Brak
Kada su mlade osobe bile spremne za brak, njihovo obrazovanje bi onda završilo. To su ugovarale starješine, iako na njihov izbor su vjerovatno utjecali mladi parovi koji su možda već ranije uspostavili vezu na nekom od mnogih javnih festivala. Uglavnom su partneri dolazili iz istog calpolija. U dobi kasnih tinejdžerskih ili ranih dvadesetih godina, supružnici bi se vjenčali u četverodnevnoj ceremoniji gdje bi mladenka bila ogrnuta crvenim perjem i prekrivena blistavim prahom pirita 'budalastog zlata'. Mnogo gozbi i držanja govora bi upotpunilo proslavu.
Iako se od žena očekivalo da čuvaju dom, kuhaju, brinu se o djeci i bave se tkanjem i košarama, žene su također držale kontrolu nad svojom ličnom imovinom i nasljeđenim bogatstvom, a mogle su i sudjelovati u javnom životu na polju medicine, obrazovanja, religije, pa čak i trgovine. Također neobično za drevna društva, od muškaraca se očekivalo da snose odgovornost za odgoj svog muškog potomstva. Ipak, brak je favorizirao muškarca jer je par živio sa njegovom porodicom, a dozvoljeno mu je i da ima nekoliko drugih supruga i ugosti određeni broj konkubina.
Zaključak
Za Azteke, možda izuzev trgovačke klase, bogatstvu se nije težilo već je ono bilo benefit položaja osobe. Čin i reputacija su bili daleko najvažnija razmatranja za one koji su se željeli podići u društvu, a iznad svega je vlasništvo nad zemljom bio najveći pokazatelj statusa osobe. Astečko društvo je bilo jasno raslojeno i imalo je mnogo nivoa, ali zajedničke veze stalno prisutnog ratovanja i uvijek prisutne religije su osigurale stvaranje sofisticiranog i funkcionalnog društvenog aparata koji je bio i kohezivan i inkluzivan. Da li je ovo društvo, koje je već evoluiralo kako je trgovačka klasa postajala utjecajnija u područjima rezervisanim za aristokraciju, moglo da se razvija i napreduje, da se nije srušilo nakon invazije iz Starog svijeta, jedno je od velikih 'šta bi bilo?' pitanja historije.
