Astečko carstvo je cvjetalo između c. 1345. i 1521. godine i dominiralo je drevnom Mezoamerikom. Ova mlada i ratoborna nacija je bila izuzetno uspješna u širenju svog dometa i stjecanju nevjerovatnog bogatstva, ali su onda prebrzo došli čudni posjetitelji iz drugog dijela svijeta. Pod vodstvom Hernana Cortesa, zastrašujuće špansko vatreno oružje i žeđ za blagom će donijeti poražavajuća razaranja i bolesti. Konkvistadori su odmah pronašli spremne lokalne saveznike koji su bili vrlo željni pomoći da se sruši brutalni astečki režim i da se oslobode tereta davanja poreza i potrebe hranjena nezasitnog astečkog apetita za žrtvama, tako da je u roku od tri godine palo carstvo koje je bilo najveće ikada u Sjevernoj i Srednjoj Americi.
Astečko carstvo
Otprilike oko 1400. godine se u Meksičkoj dolini formiralo nekoliko manjih carstava, a među njima su dominirali Texcoco, glavni grad regije Acholhua i Azcapotzalco, glavni grad Tenepeca. Ova dva carstva su se suočila licem u lice 1428. godine, ratom u Tepanecu. Snage Azcapotzalca su poražene od alijanse Texcoco, Tenochtitlana (glavni grad Mexica) i nekoliko drugih manjih gradova. Nakon pobjede je formirana Trojna Alijansa između Texcoca, Tenochtitlana i pobunjeničkog grada Tepaneca, Tlacopana. Kampanja teritorijalne ekspanzije je započela, gdje se ratni plijen – obično u obliku poreza od svojenih – dijelio između ta tri velika grada. Vremenom je Tenochtitlan uspostavio dominaciju nad Alijansom, njihov vođa je postao vrhovni vladar – huey tlatoque ('visoki kralj') – a grad se etablirao kao glavni grad Astečkog carstva.
Carstvo se nastavilo širiti od 1430. godine, a astečka vojska – ojačana regrutacijom svih odraslih muškaraca, muškaraca isporučenih od saveznih i osvojenih država te elitnih grupa kao što su Orao i Jaguar ratnici – pomeli su svoje rivale. Bitke su se odvijale unutar ili oko većih gradova, a kada bi oni pali, pobjednici bi preuzeli cijelo okolno područje. Danak je uziman redovno, a zarobljenici su slani na ritualno žrtvovanje nazad u Tenochtitlanu. Na ovaj način je Astečko carstvo obuhvatilo veći dio sjevernog Meksika, površinu od oko 135.000 kvadratnih kilometara sa populacijom od oko 11 miliona ljudi. Kao što je hroničar Diego Duran rekao, Asteci su bili “Gospodari svijeta, njihovo carstvo tako široko i bogato da su osvojili sve nacije.” (Nichols, 451)
Carstvo se održavalo zajedno kroz imenovanje službenika iz astečke unutrašnjosti, međusobnim brakovima, darivanjima, pozivima na važne ceremonije, građenjem spomenika i umjetničkih djela koja su promovisala astečku imperijalnu ideologiju, nametanjem astečke religije (posebno kroz obožavanje Huitzilopochtlija) i što je najvažnije, uvijek prisutne prijetnje vojnom intervencijom. Ovo je značilo da carstvo nije bilo homogeno i zrelo u kojem su svi njegovi članovi imali interes za njegovo očuvanje. Neke države su bile više integrisane od drugih, dok su one na vanjskim dijelovima carstva postale korisne tampon zone protiv neprijateljski nastrojenih susjeda. Dodatno, Asteci su 1515. godine teško poraženi od Tlaxcale i Huexotzinga. Posebno je jedna susjedna sila, stalni trn na astečkom boku bila taraskanska civilizacija. Stalno problematični, oni, Tlaškalanci i drugi će se pokazati kao vitalni saveznici Španaca kada su ovi došli da pljačkaju i osvoje ogromno carstvo Mezoamerike. Boreći se za svoju nezavisnost od vladavine Asteka, nisu shvatili da će samo zamijeniti jednog grabljivog vladara sa drugim, još destruktnijim.
Do 1515. godine glasine u astečkim centrima i nekoliko loših predznaka o brzo nadolazećoj krizi su potaknuti viđenjima fantastičnih plutajućih hramova kod obala. Posjetitelji iz Starog svijeta su napokon došli.
Hernan Cortes i konkvistadori
Španski guverner Kube Diego Velasquez je već poslao nekoliko ekspedicija da istraže kopnenu obalu Amerike, počevši od 1517. godine, a ovi su izvijestili o čudnim drevnim spomenicima i vedro obučenim domorocima od kojih su razmijenili predmete od finog zlata. Ironično, Astečki kralj Motecuhzoma II Xocoyotzin (Montezuma) je bio poslao jednu grupu domorodaca kako bi provjerili ko su ti misteriozni bradati muškarci, ali nedostatak zajedničkog jezika je značio da su se Španci vratili na Kubu nesvjesni da su propustili priliku da napokon dokažu da dalje od obale postoji velika civilizacija i izvor blaga. Međutim, Velasqueza su zlatni predmeti ipak dovoljno uvjerili. Guverner je organizovao još jednu ekspediciju i za njenog vođu odabrao Hernan Cortesa. U njegovu flotu od 11 brodova je išlo 500 vojnika i 100 mornara, svaki od njih avanturist i tragač za blagom.
Cortes, rodom iz Ekstremadure studirao je pravo na univerzitetu, ali je sa 19 godina odlučio napustiti Španiju i okušati sreću u karipskim kolonijama. Nakon vođenja plantaže i učestvovanja u osvajanju Kube, sada je bio u srednjim 30-im i bio je spreman za svoj pokušaj u stjecanju slave i veličanstvenosti. Možda nije bio samo u potrazi za zlatom, Cortes je bio duboko religiozan čovjek, a duh evangelizacije je za njega, ako ne i za njegove sljedbenike bio dodatni motiv da otvori taj Novi svijet.
Iskrcavši se na obali Tabaska kod Potonchana, Cortes je odmah naišao na neprijateljstva, ali Europljani su lako pokoroli domoroce svojim superiornijim oružjem i taktikom. Kao dar pomirenja Cortes je upoznat sa nekim robinjama, a jedna od njih, Malintzin (zvana Marina ili Malinche) će biti od neprocjenjive vrijednosti s obzirom da je govorila i lokalni jezik Maja, a što je još važnije i Nahuatl jezik Asteka. Jedan od Cortesovih ljudi je govorio jezikom Maja, tako da je sada bio otvoren put za pregovaranje sa bilo kojim predstavnicima na koje su napadači naišli. Malintzin je kroz cijelu kampanju ostala uz Cortesa, a zajedno su imali sina Don Martina.
Cortesu je naloženo da plovi prema sjeveru, a on je to i uradio, iskrcavši se u blizini grada Cempoala gdje je naišao na dva astečka poreznika koji su od lokalnog stanovništva uzimali danak za kralja. Ubrzo je do Motecuhzome (Montezume) došla vijest da se velika sila nasilnih ljudi samouvjereno približava najvažnijim astečkim centrima.
Suočavanje sa protivnikom – Montezuma
Motecuhzoma se nakon savjetovanja sa vijećem starješina odlučio na strategiju diplomatije. Špancima je poslao poklone, uključujući ceremonijalne kostime, masivni zlatni disk koji predstavlja sunce i još veći srebrni disk koji predstavlja mjesec. Pokloni su sa zahvalnošću primljeni i vjerovatno su Špance još više zainteresovali za pljačkanje svega onoga što je u zemlji vrijedilo. Ignorišući zahtjev za povratak na Kubu, Cortes je poslao brod blaga koje su do tada stekli te pisma u kojima od Karla V od Španije traži kraljevsku podršku. Zatim je na obali u Veracruzu uspostavljen garnizon. Cortes je nakon toga zapalio sve svoje brodove kako bi svoje ljude podsjetio da će nadolazeći teški mjeseci biti pitanje osvajanja ili smrti. Cortes je u august 1519. godine direktno krenuo do Tenochtitlana.
Glavni grad se nalazio na zapadnoj obali jezera Texcoco i imao je najmanje 200.000 stanovnika što ga je činilo najvećim gradom u pretkolumbovskoj Americi. Bio je to ogroman trgovački centar sa robama koje su ulazile i izlazile, poput zlata, tirkiza, prehrambenih proizvoda i robova. Šanski osvajači kojima je omogućen ulazak u grad su bili impresionirani njegovom raskoši, veličanstvenom arhitekturom i umjetničkim djelima, prekrasnim vrtovima, vještačkim jezerima i cvijećem. Cortes je bio nestrpljiv da se upozna sa astečkim kraljem Montezumom. Zauzevši položaj tlatoanija 1502. godine, što znači ‘govornik’, vladao je kao apsolutni monarh i njegovi ljudi su ga smatrali bogom, manifestacijom i nastavljačem sunca. U početku su odnosi bili prijateljski i između dvojice vođa su razmijenjeni vrijedni pokloni. Cortes je dobio ogrlicu od zlatnih rakova, a Motecuhzoma ogrlicu od venecijanskog stakla nanizanu na zlatni konac, namirisanu mošusom.
Mnogo se među naučnicima raspravlja o historiji konflikta koji će se desiti, i malo je vjerovatno da su španski hroničari iznijeli potpuno nepristrasan prikaz događaja. Primijećeno je da se čini čudnim da je vladar moćan kao što je Motecuhzoma imao pasivan nastup u zapisima koji su nam donešeni . Međutim, protiv toga je sigurno tačno da su Španci već bili pokazali svoju vojnu snagu i devastirajuću efektivnost svog superiornog naoružanja – topova, vatrenog oružja i samostrijela – u brzoj pobjedi nad snagama Otomi-Tlaxcalan, a poduzeli su brze i nemilosrdne odmazde protiv izdajničke zavjere Cholollana. Motecuhzoma je to razumio i poduzeo je razboritiju politiku mirenja umjesto da napadne neprijatelja na terenu, barem kao početnu strategiju. Ovo se čini razumnijim objašnjenjem od onog tradicionalnog pogleda kojeg su moderni historičari odbacili kao post-osvajačku racionalizirajuću fikciju, prema kojem je Motecuhzoma s poštovanjem vjerovao da je Cortes bio povratnik boga Quetzalcoatla iz astečke mitologije.
Bez obzira na razloge, početna ljubaznost između dvije strane je postala kisela, jer je unutar dvije sedmice astečki vladar uzet za taoca i stavljen u kućni zatvor od strane male španske snage. Motecuhzoma je bio prisiljen da se proglasi podanikom Karla V, predavajući još blaga i čak dozvolivši da se postavi raspelo na vrh Velike Piramide ili Velikog Hrama u svetom dijelu grada.
Pad Tenochtitlana
Kriza se produbila kada je Cortes bio prisiljen da se vrati u Veracruz i suoči sa novom snagom koja je poslana sa Kube da ga uhapsi zbog nepoštivanja naredbi da se vrati na Kubu. Neki od preostalih Španaca, kojima je zapovijedao Pedro de Alvarado, ubijeni su u Tenochtitalnu nakon što su pokušali da prekinu ceremoniju žrtvovanja ljudi. Ovaj incident je upravo ono što je Cortes trebao, a nakon borbe sa kubanskim snagama u Veracruzu i nakon nagovaranja njihovog vođe Panfila Narvaeza da se pridruži njemu, vratio se u grad kako bi pomogao preostalim opkoljenim Špancima. Astečki ratni zapovjednici, nezadovoljni zbog Montezumine pasivnosti su ga svrgnuli i postavili Cuitlahuaca za novog tlatoanija. Španci su pokušali preko Montezume da smire stanovništvo, ali on je u glavu pogođen kamenom koji ga je usmrtio. Neki misle da su ga Španci u tajnosti zadavili jer očito više nije bio koristan ni za jednu stranu.
Prikriven u kraljevskoj palači, Cortes je izdržao nekoliko valova napada, a zatim se borio da uspostavi kontrolu nad gigantskom piramidom Templo Mayor, koja se koristila kao dobar vidikovac za slanje kiše projektila na Špance. Žestoka borba je završila tako što je Cortes preuzeo kontrolu nad hramom kojeg je potom zapalio, užasavajući stanovništvo. Cortes je zgrabio plijen koji je mogao i zatim pobjegao iz grada u tekućoj noćnoj borbi 30. juna 1520. godine, ono što je postalo poznato kao Noche Triste (Tužna noć).
Okupivši lokalne saveznike iz njegove baze u Tlaxcali, a kojeg sada podržava Texcoco, Cortes je prvo dobio veliku bitku blizu Otumbe te se deset mjeseci kasnije vratio u Tenochtitlan, opsjedajući grad sa flotom specijalno izgrađenih brodova. Sa ovim brodovima, Cortes je uspio blokirati tri glavna nasipa koji su grad povezivali sa obodom jezera Texcoco. Nemajući dovoljno hrane i poharani boginjama koje je ranije uveo jedan od Španaca, Asteci koje je sada vodio Cuauhtemoc, konačno su pali kobnog dana 13. augusta 1521. godine, nakon 93 dana otpora. Tlaškalanci su bili nemilosrdni u svojoj osveti, masovno su klali muškarce, žene i djecu, šokirajući svojim zvjerstvima čak i okorjele španske veterane. Iz pepela ove katastrofe dizao se novi glavni grad kolonije Nove Španije, a Cortes je postao prvi guverner u maju 1523. godine.
Osvajanje Carstva
Padom Tenochtitlana Španci su krenuli u smirivanje ostatka carstva i otkrivanje kakvo još blago može biti opljačkano. U tome su im od izuzetne pomoći bila dva faktora. Prvi je bila pomoć nezadovoljnih podaničkih naroda ili tradicionalnih neprijatelja Asteka. U maršu na Tenochtitlan, Cortes je već bio uvrstio veliku pomoć Tlaškalanaca, kako u ljudstvu, tako i u zalihama. Sa kolapsom Astečke hijerarhije, druge lokalne zajednice su bile itekako voljne da im ugledaju leđa i oslobode se teškog poreza i sistemskog zarobljavanja ljudi koji bi se žrtvovali u glavnom gradu Asteka.
Drugi faktor koji je išao u korist Španaca je bilo primitivno naoružanje i ritualizovano ratovanje njihovih protivnika. Astečki ratnici su nosili obložene pamučne oklope, nosili kožom prekrivene štitove od drveta ili trske i naoružani oružjem kao što su vrlo oštri opsidijanski mačevi (macuahuitl), bacači koplja ili strelica (atlatl), luk i strijele. Iako su oni bili efektivni protiv još slabije opremljenih domorodaca, bili su beskorisni protiv španskih pušaka, samostrijela, čeličnih mačeva, piketa, topova i oklopa.
Konjica je bila još jedno razaračko oružje u rukama Europljana. Elitni astečki ratnici su također nosili spektakularne kostime od životinjske kože i perja te pokrivala za glavu kako bi označili svoje činove. To ih je učinilo vrlo uočljivim u borbi i predstavljali su glavnu metu koju je trebalo ukloniti što je moguće ranije. Uskraćeni za svoje komandire, astečke jedinice su se često raspadale u panici. Asteci su bili naviknuti na klimave formacije u borbi; njihov glavni cilj je uvijek bio da hrabrog vojnika uhvate živog kako bi ga kasnije mogli ritualno žrtvovati, i ratovanje je bilo jako ritualizovano sa tačno određenim trenucima početka i kraja. Cilj astečkog ratovanja nikada nije bio da potpuno unište neprijatelja i sruše njegovu kulturu, dok su Španci bili usmjereni upravo prema tome. U pogledu tehnologije naoružanja i taktika ratovanja, između dvije strane je postojala razlika od ne samo nekoliko stoljeća već hiljadu godina.
Pobjednik je mogao biti samo jedan, a Mezoamerika je u roku od tri godine pala pod špansku kontrolu, uključujući taraskanski glavni grad Tzintzuntzan i gorja Maja. Postepeno su franjevački fratri dolazili da šire kršćanstvo, a birokrati su preuzeli od pustolova. Godine 1535. Don Antonio de Mendoza je postao prvi vicekralj kraljevstva Nove Španije.
Zaključak
Čini se da je Montezuma imao neki instinkt o tome da dolaze neka teška vremena, jer je pridavao velik značaj predznacima kao što je kometa koja je viđena 1509. godine, a također se konstantno savjetovao sa prorocima. Astečka mitologija je predvidjela da će sadašnja era 5. sunca eventualno propasti, baš kao što je to bio slučaj sa prethodne četiri ere, a tako se stvarno i dogodilo. Astečko carstvo je srušeno, hramovi su oštećeni ili uništeni, a likovna umjetnost carstva se istopila u novčiće. Obični ljudi su patili od bolesti koje su donijeli Europljani, one su izbrisale i do 50% stanovništva, a ispalo je da njihovi novi nadređeni nisu ništa bolji od Azteka. Sistemski i nemilosrdno je potiskivana kultura drevnih Mezoamerikanaca, naslijeđe koje postoji hiljadama godina unazad, a gdje je bilo moguće oni su u potpunosti suzbijeni u cilju da se uspostavi novi poredak Starog svijeta. Nažalost, uz kontinuiranu ekstrakciju u materijalnom smislu i kroz prisilan rad, ovaj novi poredak nije bio ništa manje brutalan i neumoljiv od onog starog.
