Korint je bio grčki, helenstički i rimski grad lociran na tjesnacu koji povezuje grčko kopno sa Peloponezom. Okružen sa plodnim ravnicama i blagoslovljen sa prirodnim izvorima vode, antički Korint je bio centar trgovine, imao pomorsku flotu te sudjelovao u raznim grčkim ratovima.
U rimskom razdoblju, Korint je bio glavna kolonija i više od jednog tisućljeća je bio u središtu pozornosti. Grad je posjetio apostol Pavao cca 51. n.e. Danas, drveni grad leži u ruševinama sa impresivnim Apolonovim hramom koji još uvijek stoji.
Korint u mitologiji
Pošto nije bio glavno središte mikenske kulture, Korintu nedostaje mitološko nasljeđe koje su imale drugi grčki gradovi-države. Ipak, mitskim osnivačem grada se smatra kralj Sizif, poznat po svojoj kazni u Hadu gdje je morao kotrljati veliku kamenu gromadu po strmini brda. Sizifa je nasljedio njegov sin Glauk i njegov unuk Belerofont, čiji je krilati konj Pegaz postao simbol grada te je utiskan na korintske kovanice. Korint je također bio lokacija nekoliko epizoda grčke mitologije, kao što je Tezejev lov na divljeg vepra, Jazonov boravak sa Medejom poslje njegovih pustolovina u potrazi za zlatnim runom, također je tu legenda o Arionu – stvarnom, ali znanom i talentiranom sviraču kitare i stanovniku Korinta – koji je bio spašen od strane dupina nakon što su ga oteli pirati.
Povijesni pregled
Prvi puta naseljen u neolitičkom periodu (cca 5000. pr. n. e.), mjesto je postajalo sve više nastanjivano od 10. stoljeća pr. n.e. Povijesni osnivači grada su bili aristokratski potomci kralja Bacchis, pripadnici dorskog klana (Bacchiadae), cca 750. pr. n.e. Oni su zamijenili dugi niz kraljeva iz vremena prije povijesnih zapisa. Bacchiadae su vladali kao tijelo od 200 sve dok nije, cca 657. pr. n. e., popularni tiranin Kipsel preuzeo kontrolu nad gradom, te bio nasljeđen njegovim sinom Perijandarom (cca 627.-587. pr. n. e.). Kipsel je financirao zgradu riznice u Delfima i osnovao kolonije koje uključuju Ambrakiju, Anaktorijum i Lefkadu (Leucas). To je doprinjelo već postojećim korintskim kolonijama Korkyre (Krf) i Sirakuze na Siciliji koje su bile osnovane 734. pr. n. e.
Od 8. stoljeća pr. n. e., visoka kvaliteta korintske keramike je donjela do njezinog izvoza po cijeloj Grčkoj. Zaista, korintska keramika će, sa svojim inovativnim figurativnim dekoracijama, dominirati trgovinom grčke keramike sve do 6. stoljeća pr. n. e. kada je keramika crnih figura sa Atike postala dominantan stil. Drugi važan izvoz je bio korintski kamen i brončano posuđe. Korint je također postao trgovačko središte kroz dilokos. To je bila kamena staza sa uklesanim žljebovima za vagone sa kotačima koja je pružala skraćeni put između luka Lechaion na Korintskom zaljevu i Kenchreai u Saronskom zaljevu te vjerovatno datira iz vladavine Perijandara. U Peloponeskim ratovima diolkos je bio korišten za transport trijera iz jednog mora do drugog i nastavio je biti u upotrebi sve do 9. stoljeća n. e. Iako je ideja za kanal preko tjesnaca bila prvi puta razmotrena u 7. stoljeću pr. n. e., te su razni rimski carevi od Julija Cezara do Hadrijana započeli preliminarne studije izvodljivosti, bio je to Nero tko je zapravo započeo sa projektom 67. n. e. Međutim, poslje njegove smrti, projekt je bio napušten nakon tri mjeseca, sve dok ponovno nije bio nastavljen 1881. n. e.
Od ranog 6. stoljeća pr. n. e., Korint je administrirao panhelenske igre u obližnjem mjestu Isthmia, koje su se odvijale svake dvije godine u proljeće. Ove igre su bile utemeljene u čast Posejdona te su bile posebno poznate po svojim trkama konja i kočija.
Oligarhija, koja se sastoji od vijeća od 80, je dobila moć u Korintu cca 585. pr. n. e. Zabrinuti radi lokalnog rivala Arga, od cca 550. pr. n. e., Korint postaje saveznikom Sparte. Zajedno lansiraju ekspediciju protiv Polikrata iz Samosa, cca 525. pr. n. e., koja je na kraju bila neuspješna. Tijekom Kleomenovog režima, grad je postao oprezan radi rastuće moći Sparte te se suprostavio spartanskoj intervenciji u Ateni. Korint se također borio u perzijskim ratovima protiv napadačkih snaga Kserksa koji su prijetili autonomiji Grčke.
Korint je teško pretrpio u prvom peloponeskom ratu, za koji je bio odgovoran nakon što je napao Megaru. Korinćani su također bili ključni uzrukujići i drugi peloponeski rat, kada su osjetili svoje regionalne interese centrirane u Korkyri zapriječene od strane Atene 433. pr. n. e. Još jednom su Korinćani, no sada većniom kao Spartin pomorski saveznik, imali katastofalan rat. Grad je ipak uspješno obranio svoju koloniju Sirakuzu kada je bila pod napadom od atenskih sila. Razočaran sa spartanskom nevoljkosti kada nije htjela u potpunosti uništiti Atenu nakon njihove pobjede u ratu 404. pr. n. e., te zabrinut oko spartanske ekspanzije u Grčkoj i Maloj Aziji, Korint je formirao savez u 4. stoljeću sa Argom, Beotijom, Tebom i Atenom da se bore protiv Sparte u Korintskom ratu (395.-386. pr. n. e.). Konflikt se većinom odvijao na moru i na korintskom teritoriju te predstvlja još jedan skupi podhvat stanovnika Korinta.
Zadnji sukob, ovaj put protiv invazivnog Filipa II Makedonskog, je još jednom izgubljen u Heroneju 338. pr. n. e. Korint je postao sjedište Korintske lige, ali nepoželjna posljedica ove sumljive časti je da je makedonska vojska bila stacionirana na Akrokorintskoj akropoli s pogledom na grad. Sukcesija helenistički kraljeva je uzela vlast nad gradom – počevši od Ptolomeja I i završavajući sa Aratom 243. pr. n. e., kada je Korint povezan u Ahajski savez. Gore je usljedilo, kada je rimski zapovjednik Lucije Mumije opljačkao grad 146. pr. n. e.
Bolje razdoblje se vratilo gradu kada je Julije Cezar osnovao svoju koloniju na lokalitetu 44. pr. n. e. i organizirao poljoprivredna zemljišta u organizirane poljane (centuriation) za distribuciju rimskim naseljenicima. Grad je još jednom procvao u 1. stoljeću n. e. te postao važno administrativno i trgovačko središte. Također, nakon posjeta apostola Pavla između 51. i 52. n. e., Korint je postao centar ranog kriščanstva u Grčkoj. U javnoj raspravi, apostol se trebao braniti protiv optužbi od gradskih Hebreja da njegovo propovijedanje potkopava Mojsijev zakon. Prokonzul Junije Anej Galion je prosudio da Pavao nije prekršio niti jedan rimski zakon i da mu je dopušteno nastaviti u svojim učenjima. Od 3. stoljeća n. e. grad je počeo opadati te su germanski Heruli i Alarska plemena napala grad 267. n. e. i 396. n. e.
Arheološki lokalitet
U drevnom Korintu su bili kultovi Afrodite (zaštitnice grada), Apolona, Demetre Thesmophoros, Here, Posejdona i Heliosa te razne zgrade kultnim herojima, osnivačima grada. Također, bilo je više svetih izvora vode, a najpoznatiji je bio Peirene. Nažalost, destrukcija 146. pr. n. e. uništila je većinu religijske prošlost. U rimskom Korintu, Afrodita, Posjedon i Demetra su nastavili biti štovani skupa sa drugim rimskim bogivima.
Lokalitetom danas, prvi puta iskopanom 1892. n. e. od strane Grčke arheološke službe, dominira dorski peripteralni hram Apolonu (cca 550.-530. pr. n. e.), originalno sa šest stupova na fasadi i petnaest na dužim stranama. Jedinstveni dodatak hramu je korištenje monolitnih stupova umjesto češće korištenih cilindričnih valjaka (tambura). Sedam stupova ostaju stajati danas.
Većina drugih preživjelih zgrada su iz 1. stoljeća n. e. iz rimskog perioda te uključuju veliki forum, hram Oktaviji, kupelji, bema gdje se je Pavao obratio Korinćanima, Asklepeion hram Asklepiju i centar liječenja, fontane - uključujući monumentalni kompleks fontana Peirine (2. stoljeće n. e.) - propileje, kazalište, malo kazalište, gimnazij i stoe. Također, tu su i ostaci tri bazilike.
Arheološki nalazi na lokalitetu uključuju lijepe mozaike - značajni Dionizijev mozaik - grčku i rimsku skulpturu - uključujući impresivan broj poprsja rimskih vladara - izvanredne primjere grčke keramike svakoga stila, prvi razlog popularnosti ovoga grada u antičkom svijetu.
