Prema legendi antički utemeljila su dva brata – polubogovi Romul I Rem 21. travnja 753. g. prije Krista. Prema legendi, u raspravi tko će vladati gradom (ili prema drugoj verziji, oko toga gdje će grad biti) Romul je ubio Rema I grad nazvao po sebi. To je najpoznatija priča o postanku Rima, no nije I jedina.
Druge legende kazuju da je grad dobio ime prema ženi imenom Roma, koja je putovala s Enejom I ostalim preživjelima nakon pada Troje. Pristavši uz obale Tibera Roma i ostale žene usprotivile su se odluci muškaraca da nastave put. Roma je predvodila žene u paljenju brodova iz trojanskog rata te su preživjeli zastali na mjestu koje će kasnije postati Rim. U toj legendi, kao i u Virgilijevoj Eneidi, Eneja se pojavljuje kao utemeljitelj Rima i predak Romula i Rema, I time povezao Rim s nekadašnjim sjajem i moći Troje.
Ostale teorije govore o tome da ime potiče od Rumona, starog imena rijeke Tibar, i da je se tako zvalo malo trgovište utemeljeno na obalama, odnosno o tome da ime potiče od etruščanske riječi koja označava jedno od naselja.
Postanak Rima
Isprva mali grad na obalama Tibera, Rim je rano počeo rasti I jačati kroz trgovinu. Položaj Rima omogućavao je trgovcima lako plovni put njihovu trgovinu. Gradom je vladalo sedam kraljeva, od Romula do Tarkvinija, te je rastao I postajao sve snažniji. Grčka kultura i civilizacija, koje su u Rim došle preko grčkih kolonija na jugu, ponudile su prvim Rimljanima model za izgradnju vlastite kulture. Od Grka su preuzeli pismenost i vjeru te temelje arhitekture.
Etruščani na sjeveru nudili su model trgovine i gradske raskoši. Položaj je Etrurije pogodovao trgovini a prvi Rimljani su vještine trgovine naučili na etruščanskom primjeru ili su ih Etruščani izravno podučavali koji su izvršili upade u područje oko Rima negdje između 650. i 600. Pr. Kr .(iako se njihov utjecaj osjetio mnogo ranije) . Raspravlja se o opsegu uloge etrurske civilizacije u razvoju rimske kulture i društva, ali čini se da nema sumnje da su oni imali značajan utjecaj u ranoj fazi.
Od samog su početka Rimljani iskazivali dar za posuđivanje i nadograđivanje na vještine i zamisli drugih kultura. Rimsko kraljevstvo između 8.i 6. stoljeća prije Krista brzo je raslo iz trgovačkog grada u prosperitetan grad. Kada je 509. pr. Kr. svrgnut posljednji od sedam rimskih kraljeva, Tarkvinije Oholi njegov je suparnik Lucije Junije Brut reformirao sustav vlasti i uspostavio Rimsku republiku.
Rat i ekspanzija
Iako je grad u prvim godinama prosperitet dugovao trgovini, tek je ratovanjem postao moćnom silom antičkoga svijeta. Ratovi sa sjevernoafričkim gradom Kartagom (Punski ratovi 264.-194. pr. Kr.) učvrstili su njegovu moć I doprinosili bogaćenju I sve većem ugledu. Rim i Kartaga bili su trgovinski suparnici u zapadnom Mediteranu te je porazivši Kartagu Rim stekao gotovo apsolutnu prevlast u regiji, mada je bilo još upada gusara,koji su Rimu onemogućavali potpun nadzor nad morem.
Dok je Rimska republika bivala sve snažnija i uglednija, grad Rim osjećao je posljedice korupcije, pohlepe i pretjeranog oslanjanja na rad uvezenih robova. Bande nezaposlenih žitelja Rima koji su posao izgubili zbog priljeva uvezenih robova iz osvojenih zemalja za naknadu su izvršavale naloge bogatih senatora. Bogata elita grada, patriciji, bogatili su se na teret niže radne klase, plebejaca. Bogata elita – patriciji - bogatili su se na račun niže klase, plebejaca.
U 2. stoljeću pr. Kr. braća Tiberije i Gaj Grakho, dva rimska tribuna, vodili su pokret za zemljišnu I općenito političku reformu . Obojica su zbog toga izgubila život, no njihovo djelovanje ipak je potaknulo zakonodavne reforme, te je razuzdana korupcija rimskog Senata bila suzbijena ili su barem senatori svoje koruptivne aktivnosti barem bolje prikrivali). Do Prvog trijumvirata i grad i Republika Rim cvali su.
Republika
Unatoč svemu Rim se našao klasno podijeljen. Vladajuća klasa nazvala se optimatima (“najbolji”) dok su se niže klase I oni koji su ih podupirali zvali populari. Ta imena su se jednostavno prišivala onima koji su dijelili određenu političku ideologiju; nije bilo političkih stranaka u današnjem smislu, niti su svi iz vladajuće klase bili optimati niti svi iz niže klase populari.
Općenito, optimati su se držali tradicionalnih političkih I društvenih vrijednosti, koje su potvrđivale moć rimskog Senata te prestiž i superiornost vladajuće klase. Pučani su, općenito govoreći favorizirali reformu i demokratizaciju rimske republike. Te dvije suprotstavljene ideologije sukobljavale su se, kao što je poznato, kroz tri čovjeka koji su, i nehotice, okončali republiku.
Marko Licinije Kras i njegov politički suparnik Gnaeus Pompeius Magnus (Veliki Pompej) udružio se s drugim, mlađim političarem Gajem Julijem Cezarom, te su oformili Prvi trijumvirat (što je suvremeni pojam, koji ni tadašnji Rimljani ni sama tri člana trijumvirata nikad nisu koristili). I Kras i Pompej pristajali su uz optimate, dok je Cezar bio s popularima.
Trojica članova Trijumvirata bili su podjednako ambiciozni i, boreći se za vlast, uspjeli su držati jedni druge pod nadzorom, istovremeno radeći na napretku jačanju Rima. Kras je bio najbogatiji čovjek Rima i korumpiran do te mjere da je prisiljavao bogate građane da mu plaćaju naknadu za sigurnost. Kada bi građanin platio, Kras mu ne bi spalio kuću, no ako ne bi, Kras bi dao zapaliti vatru i iznuđivao novac za gašenje požara. Iako je iza toga bila sve prije nego plemenita namjera, Kras je time zapravo dao poticaj formiranju prve vatrogasne postrojbe, što se pokazalo kao vrlo korisno za Rim.
I Pompej i Cezar bili su sposobni generali koji su svojim osvajanjima obogatili Rim. Iako je bio najbogatiji čovjek u Rimu (a prema tvrdnjama i najbogatiji u cijeloj povijesti Rima), Kras je žudio za poštovanjem kakvo su uživali Pompej i Cezar zahvaljujući vojnim uspjesima. Godine 53. pr. Kr e. Kras je vodio značajnu silu protiv Parta i poražen u bitci kod Harana, u današnjoj Turskoj, gdje je nakon neuspjelih mirovnih pregovora ubijen.
Julije Cezar Nakon odlaska Krasa Prvi trijumvirat se raspao a Pompej i Cezar objavili su jedan drugome rat. Pompej je legalnim putem nastojao eliminirati suparnika te je privolio Senat da naredi Cezaru da dođe u Rim radi suđenja zbog urote. No umjesto da se ponizno vrati u Rim i suoči s optužbama, Cezar je 49. g. pr. Kr. s vojskom prešao Rubikon i doveo je u Rim.
Odbio je odgovarati za optužbe i usmjerio svoje djelovanje na to da eliminira Pompeja. Njih dvojica susrela su se u bitci kod Farsala u Grčkoj 48. g. pr. Krista, kada je Cezar iako s brojčanom manjim snagama porazio jače Pompejeve snage. Pompej je pobjegao u Egipat, gdje se nadao skloniti, no nakon dolaska je ubijen. Vijesti o veličanstvenoj pobjedi nad moćnim snagama kod Farsala brzo su se proširile a mnogi bivši Pompejevi prijatelji I saveznici brzo su se priklonili Cezaru, vjerujući da su mu bogovi skloni.
Ususret Carstvu
Julije Cezar bio je sada najmoćniji čovjek Rima. Navevši Senat da ga proglasi diktatorom doveo je do kraja razdoblje Republike. Uživao je golemu popularnost među ljudima, i njegova nastojanja da uspostavi jaku I stabilnu središnju vlast dodatno su ojačala grad Rim. No to je bio i povod grupi rimskih senatora da ga ubiju 44. g. p. Kr.
Urotnici, među kojima I Brut i Kasije, bojali da Cezar postaje previše moćan te da bi na kraju mogao ukinuti Senat. Nakon njegove smrti, njegova desna ruka i rođak Marko Antonije te Cezarov nećak i nasljednik Gaj Oktavije Turinus (Oktavijan) te Cezarovim prijateljem Markom Emilijem Lepidom, te su pobijedili snage Bruta i Kasija u bitci kod Filipa 42. Pr. Kr.
Podjela drugog Trijumvirata Oktavije, Antonije Lepid činili su Drugi trijumvirat, ali kao i u Prvom trijumviratu sva su trojica bila jednako ambiciozna. Lepid je zapravo neutraliziran kad su se Antonije I Oktavije dogovorili da Lepid vlada Hispanijom i Afriko i na taj način ga držali podalje igara moći u Rimu. Dogovorili su se da Oktavijan vlada rimskim zemljama na zapadu a Antonije na istoku.
Antonijeva romansa s egipatskom kraljicom Kleopatrom VII. poremetila je ravnotežu koju je Oktavijan nastojao održavati te je došlo do sukoba njim dvojice. Združene snage Antonija i Kleopatre poražene su kod Akcija 31.g. pr. Kr., nakon čega su si njih dvoje oduzeli život. Oktavijan je postao jedini moćnik Rima. Godine 27. pr. Kr Senat mu je dodijelio izvanredne ovlasti te je uzeo naziv “Augustus” kao prvi rimski car. Povjesničari se slažu oko toga da time prestaje povijest grada Rima a počinje povijest Rimskog carstva.
